Mother Love Bone - nepravedno zaboravljeni osnivači grunge-a!

Sami počeci i grunge pokreta i sećanje na legendarnog Andrew Wood-a. Koliko je grupa Mother Love Bone imala udela i zasluge u stavaranju jednog žanra i jedne epohe, pročitajte u tekstu Dušana Perovića koji se vraća na stranice JunkYard Rock Stories!


You ever heard the story of Mr. Faded Glory? Kada govorimo o tome, ko je imao najveći uticaj na muziku devedesetih, Nirvana se uvek nameće kao broj jedan, a zatim ćete čuti za bendove poput Alice in Chains, Soundgarden, Pearl Jam itd. Međutim, bend koji je direktno uticao na muzički tok devedesetih godina je bend za koji ili uopšte niste čuli ili ste zaboravili da je generalno postojao. Sudbina benda Mother Love Bone je razlog zašto je muzika danas ovakva kakva jeste. Ono što su Mother Love Bone i njihov frontmen Andrew Wood započeli i radili u Sijetlu kasnih osamdesetih i ranih devedesetih,  možemo prepoznati preko zvuka i pesama koje se danas šire radio talasima, tv ekranima, netom itd…





1986. je bila veoma bitna godina u diskografiji muzičke scene Sijetla, zbog izlaska kompilacije pod nazivom Deep Six u izdanju C/Z Recordsa na svetolst dana.  To su bile prve naznake, kako bi scena tog grada otprilike mogla da zvuči.  Kompilaciju su sačinjavali tada najpopularniji bendovi Sijetla. Da razjasnimo, Nirvana u tom trenutku nije čak ni postojala, a Pearl Jam nije bio ni opcija niti mogućnost sve do devedeset i prve.  
 
Šestorka koja se našla na kompilaciji i koja je ucrtala Sijetl na muzičkoj mapi SAD-a bila je sačinjena od bendova: Soundgarden, Malfunkshun, Green River, Melvins, Skin Yard i U-men. Ovo se odigralo pre prodora na scenu, sada već poznatog izdavača pod imenom "Sub Pop", koji će kasnije odigrati veliku ulogu u izdavaštvu mnogih bendova devedesetih godina. S' druge strane, kompilacija je veoma bitna, jer je fuzijom članova bendova Green River i Malfunkshun nastao i sam gore pomenuti, Mother Love Bone. Raspadom Green Rivera, dvojac, Jeff Ament i Stone Gossard (koji će kasnije postati milioneri i činiti okosnicu benda Pearl Jam) su udružili snage sa Andrew Woodom iz Malfunkshuna. Green River je bio pravi grunge, punkom inspirisan bend, dok je Malfunkshun više podsećao na spoj glam rocka 70ih i 80ih.  Andrew, Jeff i Stone su razbili i otklonili svaku moguću sumnju publike i kvalitetno uspeli da kanališu fanove oba benda u jednu veliku armiju.


I naprasno, odjednom, 1988. godine, muzika Sijetla biva stvorena i na pravom putu da se probije u muzičku orbitu. Soundgarden potpisuje ugovor za "SST Records", dok Mother Love Bone svoj prvi EP pod naslovom "Shine" lansira pod okriljem kuće PolyGram.
Shine doživljava ogroman uspeh, pa je nekako bilo logčno da MLB doživi i radijsku popularnost i naravno, tom prilikom nasnimi svoj prvi album. Jednostavnije rečeno, sada svi hoće da znaju za MLB.
 


Ljudi su postali umorni od ustaljenog zvuka 80ih, ali kao nada se pojavljuje jedan novi zvuk, u vidu savršene kombinacije muzike koja je nekada bila i muzike koja bi trebalo da je nasledi. Bend odlazi u San Francisko da završi snimanje svog prvog albuma. Pripremala se podloga za prodrmavanje uspavane publike, i sve je krenulo onako kako treba. Snimali su se i dokumentarci o bendu, radijska popularnost je rasla iz dana u dan, ali samo nekoliko meseci pre izlaska albuma Apple, Andrew  Wood je izgubio svoju bitku u borbi sa heroinom i na taj način pokrenuo baksuzni niz odlazaka zaštitnih lica muzike Sijetla. To je bilo 19. marta 1990 godine. Smrt Andrew Wood- a je devastirala scenu Sijetla, a i sudbina je opet počela da menja svoj tok.
 
The Love Bone Earth Affair  je dokmuentarac koji je trebalo da prikaže početak muzičke revolucije. Ali nažalost, danas je to samo jedan kratak film i priča o bendu koji je izgubio dan pre nego što je dobio i osvojio sve. Istorija je sada u vakuumu i očajnkički traži nastavak. A za taj nastavak, potrudila se Nirvana koja vraća nazad Sijetl na muzičku mapu. I dok se sve ovo odvijalo, Chris Cornell u saradnji sa preostalim članovima benda Mother Love Bone započinje snimanje tribjut albuma posvećenog preminulom Andrew Wood- u.  I to je bio trenutak kada je nova muzička sudbina Sijetla nastavila dalje. Pozajmili su stih iz Andrewove pesme Man of Golden Words i nazvali sebe Temple of the Dog.

Kroz Temple of the Dog je sasvim slučajno nastao i Pearl Jam, prvenstveno zahvaljujući pesmi Hunger Strike.  Tada se po prvi put pojavljuje i Eddie Vedder, koji je pomogao Chrisu i bendu u snimanju jednog takvog remek-dela, kao što je pesma Hunger Strike. I sada kada je tribjut album završen, Pearl Jam oformljen, Alice in Chains stupa na scenu, Soundgarden i Nirvana otvaraju vrata i grunge, pored fudbala, postaje najbitnija sporedna stvar na svetu. Sa druge strane, Hunger Strike postaje duet, tada dva najpopularnija benda na svetu. Drugu po redu pesmu sa albuma,Say Hello 2 Heaven, Chris Cornell je napisao i posvetio lično svom prijatelju Andrew Wood-u, koja je momentalno postala hit i jedna od prvih u opusu pesama koje će biti posvećene njemu. Grunge pokret je jednostavno stvoren na osnovu okolnosti koje su pratile smrt Andrew Wooda. Niz pesama koje definišu najfiniji zvuk devedesetih su napisane za Wood- a ili zbog njega. Taj niz tj. opus čine Alice in Chains sa pesmom Would?, CandleBox i njihov najveći hit Far Behind, Faster Pussycat – Mr. Love Dog, The Cult – Sacred Life, MGMT- Kids. .



 

Definitivno, Mother Lover Bone i Andrew su veoma zaslužni za uspeh te generacije rokera. Realno gledano, da nije bilo MLB i da je Andrew preživeo, Pearl Jam verovatno ne bi ni nastao, ne bi postojale ni gore pomenute legendarne pesme kao i ni pola bendova tadašnje scene. I ovo nije glorifikacija nečijeg overdoza, u isto vreme smrt Andrew Wood-a donela je mnogo istoriji muzike a opet sa druge stane ukrala od nas nešto što je moglo da traje duže i da bude mnogo ozbiljnije. Muzika Mother Love Bone nije bila toliko mračna kao Nirvanina, predstavljala je prirodan nastavak onoga što se svirali i dešavalo osamdesetih godina. Da droga nije odigrala takvu ulogu kakvu je odigrala i da je MLB postao veliki bend, muzički trend devedesetih bi bio totalno drugačiji. Andrew Wood je najbitnija pojava tog vremena a njegova pojava i svakako odlazak, učinili su mnogo više na polju muzike nego Nirvana, Soundgarden, Alice In Chains... 

 

I ako želimo da govorimo o tome kako je nastala muzika Sijetla i kako je nastala celokupna epoha grunge žanra, moramo početi od čoveka po imenu Andrew Wood. RIP!




Mart 2018.godine                                                                                                 Autor: Dušsan Perović




3 u 1 recenzija: Audrey Horne, Phil Campbell and The Bastard Sons, Voodoo Circle 2018

Prvu ovogodišnju recenziju,  ili preciznije rečeno recenzije, započinjemo u tzv. "tri u jdean" formatu. Trebalo bi  da je svima več dobro poznato šta sledi:  trodupla doza rock'n'rolla, neki topli (može i hladni) derivat za popiti i nešto malo vremena. Čvrsto verujem da se nećete pokajati.



Audrey Horne - Blackout 2018

Prvi deo priče započinjemo jedim norveškim bendom koji dolazi iz kišovitog Bergena, ali gle čuda, ne svira black metal. Verujem da je ova grupa svima dobro poznata jer je ovo već drugi put kako se pominju na stranicama ovog bloga. Reč je naravno o grupi Audrey Horne koja ima novi album pod nazivom Blackout.  To je njhov  ukupno šesti album i naslednik više nego dobrog Pure Heavy o kojem smo pisali 2014.godine. Ono što posebno raduje je i činjenica da je potpuno ista ekipa ostala na okupu. Dakle, ista meta isto odstojanje, isti prekaljeni bergenski muzičari (neki od njih sviraju i u drugim poznatim metal bendovima poput Enslaved, Sagh i dr. Valja pomenuti da su i dobitnici norveškog Gremija 2006 godine. kao i nagrade za Best Metal Act. Ovog januara donose nam i desetak  novih pesama. 

Album otvara najduža numera This Is War u kojoj je sakupljeno sve ono što krasi ovaj hard rock, metal, prog bend. Galopirajuči mejdenski rif, prepun raznih progresivnih promena, harmonija i veliki refreni koje Torkjell Rød aka Toschie iznosi u svom dobro poznatom i unikatnom stilu. Sa druge strane gitarski dvojac Ice Dale i Thomas Tøfthagen  ostavlja "twin-guitar" pečat u ovoj više nego prihvatljivoj numeri. Na prvi mah 6:15 minuta deluje zastrašujuće jer, teško da se nekome gubi skoro sedam minuta života na kompu u doba turbodigitalizacije. Nije zgodno. Pravom slušaocu će to sa druge strane to vreme prosto proleteti i uvesti u ga u narednu i to trijumfalnu numeru pod naslovom Audrerevolution, nešto drugačijeg prizvuka sa izraženim tutnjajućim bubnjevima i energečnim audrey-evskim refrenima. Treća po redu pesma Balckout više je tinliziejvskog seksualnog karaktera i kao takva definitivno privlači pažnju. Na četvrtom mestu nalazi se pesma This Man koju otvara jedan vrlo specifičan gitarski rif koji bi se mogao svrstati u bluz rock, mada  ujedno može da deluje i nekako progerski. Odmah nakon nje, prvi deo albuma zatvara i frenetična Midnight Man, nešto slabijeg karaktera uopšte gledano. Light Your Way je opet sa izvesnim prog-rock prizvukom, što izgleda postaje i glavna karakterstika ovog albuma. Do kraja se ređaju numere California, koja je prepuna raznih audrijevskih prelaza i promena dinamike. Potom na mestu broj osam dolazi i Satelite u nešto izraženijem cross-pop-mix  maniru. Mada, zvuči dosta zanimljivo mora se priznati sa onim Jumping Jack Flash predrefrenima. Na devetom mestu je nešto negativnija Naysayer, bar što se tiče teksta dok album zatvara Rose Alley. Ova pesma počinje skoro pa istim gitarskim rifom kao i prva numera na izdanju. Dodatno se preko cele pesme čuju i glasovi publike što je svakako zanimljiva odluka kada je reč o zatvarnju albuma. Ova  "Rosalie", kako inače zvuči refren dok se peva, odiše nekim jezivim prizvukom koji joj daju gitarske deonice plus Toschi-evo horsko zavijanje. Sve u svemu vredi izdržati do kraja i poslušati. Na deluxe izdanju (ako kao i ja   album slušate preko Spotify-a i Deezer-a) nalaze se kao bonus još dve pesme: Juggernaut The End.

Sve u svemu kada se podvuče crta Blackout predstavlja jednu izuzetno ozbiljnu ploču na koj se vidi sada već višegodišnje iskustvo koje bend ima iza sebe. Ono što me je i prvog puta navelo da uopšte pišem i promovišem ovaj bend domaćoj publici, je taj neki njihov nedefinisani stil koji gaje. Taj stil se naravno svrstava u rock, hard rock i heavy metal ali tu ujedno i prestaje sva njegova ograničenost koju ovi žanrovi sami po sebi nose. Ima u muzici Audrey Horne mnogo više toga autentičnog, poput već nekih navedenih epiteta. U svakom slučaju ovi momci umeju da na pravi način iskombinuju te različite primese koje donose u ovaj bend koji kao što rekosmo nije i jedini projekat u  kojem su sami članovi invlovirani. Ova ploča je u svakom slučaju veoma slušljiva, interesanta, pevljiva, dovoljno rokerski tvrda i energična. Baš kao i prethodna i sa razlogom je na ovim stranicama.


Phill Campbell and The Bastard Sons - Age of Absurdity 2018


Nakon Norveške selimo se prekoputa u Britaniju, preciznije u Vels, gde gitarista legendarnog Motorhead-a okuplja jednu nesvakidašnju ekipu sa kojom izdaje svoje prvo izdanje. Kao što već znamo članovi grupe Motorhead su nakon smrti svog vođe rešili da grupu zauvek prepuste večnoj slavi, što ih sa druge strane naravno ne sprečava da nastupaju samostalno. Tako je gitarista ovog benda okupio ni manje ni više nego svoje sinove, nazvavši grupu Phill Campbell and The Bastard Sons. E sad da li su stvarno kopilad u pitanju ostavićemo nekim tamo britanskim tabloidima. Što se postave tiče drugu gitaru svira njegov sin Todd, bubnjeve Dane dok je na basu Tyla. Jedini član benda koji ne pripada porodici Campbell je pevač Neil Starr. Šta da se radi pevanje im porodično ne ide od ruke. No hajde da oslušnemo šta nam to donose "tata i sinovi", tačnije ovaj velški hard n heavy familijarni projekat. Reč je o prvom album pod nazivom Age Of Absurdity koji dolazi nakon nekoliko izdatih singlova pod okriljem izdavačke kuče Nucelar Blast.

Ako ste na "prvu loptu" očekivali neki teški Motorhead, prevarili ste se. Jeste Phill bio gitarista ovog benda još od davne 1984.godine ali pesma koja otvara album Ringleader nesumnjivo pokazuje pravac u kojem će se ovo izdanje kretati. Bez pardona, prštećih rifova, bombastičnih bubnjeva i nemilosrdno zahuktalim basom, ova pesma ukazuje da je ovde zapravo reč o nekoj vrsti classic rock-a ali sa metal produkcijom. Pre svega zbog zvuka doboša i ispeglanih gitara. Neill Starr je daleko različitiji od Lemmy-a što se glasovnih sposobnosti tiče, i pored izvesne doze promukline koju poseduje.  Naredna numera Freak Show dodaje na sve ovo i izvesnu dozu glam rock prizvuka sa izuzetno zapaljivim gitarskim rifom. Skin and Bones na mestu broj tri, ispituje jedno sasvim drugačije muzičko područje, odnosno  groove metal teren, koji Phill i njegova velška kopilad bez problema osvajaju. Gipsy Kiss, koja potom sledi, bi se već mogla svrstati u a-la Motorhead katalog. Pa dobro bilo je za očekivati, s što se same pesme tiče, nema tu ničeg lošeg definitivno. Nakon jedva dva i po minuta ove smrtonosne romanse dolazi i Welcome To Hell, pesma koja sumira sve što se moglo čuti do sada u jednoj modernoj rock varijanti. Dark Days na mestu broj šest  navodi pak  na blagu promenu situacije. Vrlo je mračnog prizvuka u kojem se komnbinuju i country-blues uticaji. Zajedno sa beskpekornom metalizovanom produkcijom ova pesma svakako zavređuje dosta pažnje u tom nekom Sons Of Anarchy maniru kojim nesumnjivo odiše. Neill Starr svojim promuklim glasom doprinosi celokpnoj toj dark-blues atmosferi koja krasi ovu pesmu. Dropping the Needle je sa druge strane sušta suprotnost. Brza, neumoljiva i ispod dva minuta. Udara ispod stomaka i totalno je  u nekom Danko Jones maniru. Naredne dve pesme Step Into The Fire i Get On Your Knees zalaze ponovo u modern rock varijantu. Phill Campbell isporučuje još malo drskih moderno klasičnih gitarskih rifova za pred kraj, moglo bi se reći čak i u soundardenovskom maniru. Potom  imamo još i fantastičnu High Rule koja svojim promenama dinamike, ritmova i sa opasnim rifovanjem predstavlja vrhunac i svojevrsni pečat ovog izdanja. Međutim na samom kraju, album zatvara vrlo slušljiva (ali ne i bljutava) power balada pod nazivom Into The Dark. Dakle "velška bagra" predvođena sjajnim Niell Starr-om pokazuje i svoju blažu stranu. Jako zanimljivo.


U suštni, ovo je jedna vrlo zanimljiva ploča. Produkcija je besprekorna i predstavlja spoj classic rock-a i metala na pravi, pravcati, udžbenički način. Što se same ekipe tiče, šta se tu još može dodati. Jednostavno fenomenalan spoj mladosti i iskustva a još prošarano i  familijarnim vrednostima! Phill-ova kopilad verovatno uživaju kao nikada u životu, svirajući na velikoj sceni i najvišem mogućem nivou uz svog oca i legendu heavy metal muzike. Jeste da sam bend nosi dosta rogobatan naziv ali šta je tu je. S obzirom da su u pitanju ljuti Velšani, kako bi drukčije i moglo biti. Definitivno preporuka za sve ljubitelje hard/heavy muzike. Hardkor fanovi Motorhead-a takođe pružite šansu ovoj ploči. Garantovano prolazi.


Woodo Circle - Raised On Rock 2018

Za kraj ove trodelne recenzije selimo se i do Nemačke. Bend Woodoo Circle, o kojem že biti reči,  ovog februara izdao je   novi album pod nazivom Raised On Rock, što ujedno predstavlja njihovo peto izdanje počev od 2008.godine kada je grupa osnovana. Radi se o manje poznatom bendu klasične hard/heavy orijentacije ali i o prekaljenim muzičarima poput gitariste i osnivača benda Alex Beyrodt-a, koji je ujedno i gitarista bendova Primal Fear i Silent Force. Njegov saborac iz prvog pomenutog benda je i basista Mat Sinner dok su bubnjar Francesko Jovino i pevač Herbie Langhans novajlije. Ovaj potonji je zamenio dugogodišnjeg pevača benda David Readman-a koji je poznat i kao pevač grupe Pink Cream 69.

E sada, pitanje za milion evra: zašto uopšte predstavljam ovaj bend? To što je manje poznat široj javnosti svakako nije dobar odgovor. Zapravo sve je počelo prošlog vikenda (album je izašao 9.februara), kada sam na Spotify-u prelistavao kategoriju koja se zove "new releases" ili ti nova izdanja, koja naravno uvek izlaze petkom, ako to već niste znali. Moram da priznam da me je omot sa kosturskom glavom privukao na prvu loptu. Jednostavno volim sve što je vezano za kosturske glave, posebno crteže, slike i naravno omote albuma. Na kraju krajeva ta mala sličica koju vidite na digitalnim platformama je prvo što se pored imena uoči. Woodo Circle - Raised On Rock i kosturske glave, pod kategorijom rock, ma rekoh sebi ovo mora da je nešto dobro. Potom sam se i setio da mi je prijatelj nedavno pre toga poslao i njihov spot za jedan od singlova. Puštam i imam šta da čujem. Šok!

Album otvara pesma Running Away From Love a ja ostajem na mestu zatečen. Bum! Da li je ovo John Sykes? Da li sam u 87-oj i Whitesnake izbacuje dupli album, gde pritom slušam ovaj drugi manje poznati? The bastard brother of Whitesnake's '87 album is born!  Dakle, od uvodnog rifa, tona gitare, ritma, solaže, prelaza, uvijanja žica i na kraju samog vokala: ovo je WHITESNAKE. Ali. ne onako kao kad napišem da pesma zvuči mejdenovski,tinlizijevski, ovako ili onako, ne! Ovo je WS, copy a boga mi i paste.  Shvatili ste poentu. Mislim, postoji definitivna razlika između omaža nekon bendu ili muzici i definitivnog kopiranja, tj prevelike količine identičnosti. Naredna stvar Higher Love je više bluzerska i manje WS tako da je pružena i kratka pauza, te sam  mogao malo da odahnem. To je pesma koju mi je prijatelj poslao, koju dakle prati i pomenuti spot. Međutim iz toga se nije moglo zaključiti ono što sam kasnije otkrio a što je pesmom broj tri i potvrđeno. Tatatatam tam tam -tam tam i počinje Crying In The Rain. Ili ne, čekaj! Ovde piše Walk On The Line. Neverovatno ali još jedna WS pesma od glave do pete. Uvodni rif, strofe,  a tek solo?! Ovaj lik je definitivno zli brat blizanac John Sykes-a ili toliko nema svojih ideja da je to strašno.

Definitivno nema svrhe da dalje opisujem pesme. Na albumu ih ima ukupno trinaest i dele se na one koje su rip-off, kradeni ili omaž (al kad bi se zezali), Whitesnake, Blue Murder ili Coverdale/Page,  i one koje to nisu. Dakle WS, i to naravno onaj iz 87e su sledeće pesme: 4. You Promised Me Heaven, 5. Just Tatke My Heart 7: Ultimate Sin 11. Love Is An Ocean. Ima tu i nekih Deep Purple komada, identičnih naravno, kao što su Unknown Stranger i Time For Innocent.


Sve u svemu ne znam kako bi završio ovu, do sada svoju najčudniju recenziju. Radi se o vrlo iskusnim muzičarima koji su eto rešili da naprave album, "omaž" muzičkom pravcu koji najviše vole. I napravili su, ko što rekoh, brata blizanca Whitesnake albuma iz 87e, uz po neki Purple, Rainbow i po neku svoju bluz rock  pesmu. A da stvar bude ipak malo blaža pobrinuo se pevač Herbie Langhans koji ne liči toliko na Coverdale-a. Bivši pevač benda je bio mnogo više nalik DC-u, po pevanju naravno. Da ne bude zabune samo, muzika i produkcija sve je to besprekorno....ali...ali previše je identično kao već pomenute grupe,  previše liči na to nešto drugo i definitivno prelazi granicu uticaji-kradeno. Da li su to uradili namerno ili ne, ja stvarno ne znam. Zašto me je album privuko da ga pustim čak i više puta i napišem recenziju? Pa, valjda zato što mnogo volim taj Whitesnake. U prevodu: DC daj požuri s tim novim albumom 'leba ti! A do tada, slušajmo Voodoo Circle. Preporučljivo ali uz strogi oprez!


Linkovi:

Audrey Horne
Phill Campbell and The Bastard Sons
Voodoo Circle


Februar 2018.                                                                                                               Autor: JP

10 stvari koje niste znali o Guns N' Roses' Live ?!*@ Like A Suuicide EP-u



Godine 1986., preciznije 16. decembra,  Guns N' Roses izbacuju svoje prvo izdanje ikada. Bio je to EP lucidno nazvan:  Live ?!*@ Like A Suicide. Prvobitno izdat na vinilu i kasetama, ovaj EP predstavlja pravi raritet  kada je reč o originalnom izdanju. S obzirom da je već nakon godinu dana od izbacivanja, ovaj EP bio ređi od deteline sa četri lista, bend i izdavačka kuća odlučuju da sve četiri pesme ponovo izdaju, i to na GNR Lies-u iz 1988.godine. U ovoj priči iznosimo 10 najzanimljivijih, manje više nepoznatih, činjenica koje su vezane za ovo legendarno izdanje. 



1. Oficijelna izdavačka kuća, pod čijim je okriljem ovaj EP izdat, pojavljuje se pod imenom Uzi Suicide. Međutim takva kuća nije nikada ni postojala.  Sam naziv dao je Axl Rose a tadašnji menađžer benda Alan Niven, iskoristio je sličnu "foru" koju je nekada isprobao sa Motley Crue-om, kada je njihov prvi album bio izdat pod nepostojećom Leathur Records.

2. Kao jedna od najvećih misterija ovog EP-a bilo je i pitanje da li se zapravo radi o živom nastupu. Odgovor je naravno: NE! Pesme sa ovog izdanja snimljene su u studiu Pasha Studios u Hollywood-u tokom 1986.godine. Fora je bila u tome da su zvuci publike samo dodati preko, a preuzeti su sa nekog Texas jam-a iz 70-ih, kako navodi Duff McKagen u svojoj knjizi "It'so Easy". U svom autobiografskom izdanju "My Appetite For Destruction", bubnjar Steven Adler otkriva da su tadašnji inžinjeri iz Geffen records-a odlučili da tako urade, s obzirom da bi stvarno snimanje publike u tom trenutku zahtevalo ogromne finansijske troškove koje GnR u tom momentu nisu mogli da pokriju.

3. Pesma koja otvara EP pod nazivom Reckless Life datira još iz vremena benda Hollywood Rose, koji je bio preteča Gunsa. Gitarista i suosnivač tog benda Chris Webber je jedan od ljudi koji potpisuje ovu pesmu kao autor, pored Axl -a i Izzy-a. Nakon napuštanja Hollyood Rose/GnR ekipe, Webber oformljuje svoj bend U.P.O. sa kojima izdaje i dva albuma. Na pesmi su inače u nekom trenutku, pored Webber-a, radili svi članovi prve postave Gunsa izuzev Duff-a.

4. Druga po redu numera Nice Boys, koja je inače obrada australijskog benda Rose Tatoo, predstavlja još jednu pesmu koju je Hollywood Rose izvodio na svojim svirkama. Interesantno je da je ova numera bila deo seta na koncertu 16. juna 1984.godine na kome su u Hollywood Rose-u po prvi put zajedno svirali Axl, Slash i Steven. Bilo je to u jednom od čuvenih losanđeleskih klubova Madame Wong's West. 

5. Vrištanje, ili bolje rečeno dranje, "Hey fuckers! Suck on Guns N' fuckin' Roses", koje otvara ovaj EP delo je Slash-a, koji je i dizajnirao logo tj. omot ovog izdanja.

6. Treću po redu numeru, a drugu autorsku na albumu, Move To The City, koju su Gunsi svirali na setovima tokom 80-ih, a kasnije ponovo na UYI turnejama, pored Izzy-a i Webber-a potpisuje i Del James, dugogodišnji prijatelj benda. James je bio poznat po tome što je pored druženja sa bendom, pratio njuhove nastupe i pisao o grupi u novinama i muzičkim glasnicima toga vremena. Navodno je jednom napisao i kratku priču koja je kasnije Axl-a inspirisala za spot November Rain

7.  Tri od četiri pesme sa ovog EP-a našle su se na setu koji su Gunsi odsvirali 6.juna 1985.godine u The Troubadour-u. Ovaj koncert u ovom čuvenom klubu u Zapadnom Holivudu predstavlja prvi nastup benda u legendarnoj "appetite" postavi. Jedina pesma koja tada nije bila odsvirana bila je Mama Kin,  koja je svoj debi imala već na sledećem nastupu 28. juna u The Stardust Ballroom-u. Naravno radilo se o obradi grupe Aerosmith kojom se zatvara ovaj EP.

8. Pesma Shadow Of Your Love koja se danas može naći na svim zvaničnim i nezvaničnim izdanjima grupa Hollywood Rose, ili na studisjkim ostacima Gunsa, bila je takođe snimljena na istim studijskim sesijama koje su prethodile ovom EP-u. Ipak odlučeno je da se pesma ne nađe na finalnom izdanju. Zbog toga danas i postoji pravi  studijski snimak ove jako zanimljive numere koju su i sami Gunsi izvodili u periodu nakon 1985.godine i nastupa u Troubadour-u. Postoji takođe još jedna nepotvrđena priča po kojoj je ova pesma previše ličila na Reckless Life, pa je i to uzeto kao razlog da se ona ne nađe na zvaničnom izdanju.

9. Razlog zbog kojeg je vrlo teško doći do originalnog EP izdanja iz 1986.godine je i taj što je urađeno svega 25 000 primereaka vinila od 12 inča i kaseta. Bend je od toga zaradio oko 42 000 dolara, a taj novac je kasnije iskorišćen za njihovu prvu turneju u Velikoj Britaniji tokom 1987.godine na kojoj je odsvirana čuvena svirka u londosnkom klubu The Marquee. 

10. Vinil na kojem je EP izdat originalno, bio je  u isključivo crnoj boji. Međutim, zbog veoma ograničenog broja kopija, nakon što je bend postao mega popularan, došlo je do ogromne potražnje fanova i kolekcionara širom sveta za ovim izdanjem. Tada su i krenule prve plagijat kopije, tj. neoficijelna izdanja koja su se prodavala kao originalna. Mogla su se naći i na vinilima različitih boja što je samo po sebi ukazivalo da se radilo o plagijat izdanjima. Danas ovaj EP predstavlja raritet prve vrste i imati izdanje iz 86e prava je relikvija za milione fanova i kolekcionara. 

Ovaj EP  je takođe predstavljao pametan potez u probijanja benda u tom trenutku. Gunsi su tada polako počinjali da osvajaju muzičku scenu i imali su dosta rezervisanih koncerata, kao već pomenutu turneju po Engleskoj ali i album u planovima. Izdavanje ovog EP-a može se okarakterisati i kao popunjavanje praznine, pored toga, i veću mogučnost promocije u to vreme s obzirom da je potražnja za bendom rasla a AFD,  kao prvo kompletno izdanje benda izlazi tek 1987.godine.





Slike: 1) Prednja strana EP-a 
          2) GnR1986.
          3) Flajer sa prve svirke benda 1985.
          4) Zadnja strana omota


Pogledajte novi Lyrics/Art video benda Critical Solution Revisited: DRIVE


Januar 2018.godine                                                                                                      Autor: JP



Najbolji albumi 2017.godine - JunkYard Rock Stories



Pošto smo zvanično i zakoračili u novu godinu, red je da se još jednom osvrnemo na izdanja koja su obeležila prethodnu. Prvi put na stranicama JunkYard Rock Stories pravimo, za ovu priliku TOP 5 najboljih albuma. Nakon što je završeno glasanje probaćemo da ukrstimo rezultate sa nekim opštim mišljenjem uredništva. Zanimljivo, da stvar bude još i bolja,  nije ni bilo nekih velikih razmimoilaženja po tom pitanju. Prethodna 2017. godina donela je dosta interesantnih albuma, singlova, koncerata itd. U najužem izboru, kao što već znate, ušla su samo ona izdanja koja su bila "obrađena" na stranicama ovog sajta. Moglo je tu biti još više albuma svakako, ali u neku ruku ne bi bilo pošteno rangirati i pričati bilo šta o izdanjima koja nisu, iz različitih okolnosti, dobila svoju recenziju. Pa da krenemo:


5. The Dead Daisies - Live and Louder 

Mnogi će reći da ovaj album i nije trebao da se nađe u izboru za album godine. I ako tu svakako ima rezona, ipak smo se odlučili da ga uvrstimo u najuži izbor, jer sam album predstavlja svojevrsan "presek stanja"  dosadašnjeg rada i dela The Daisies-a  Skup najboljih hitova uhvaćenih uživo na ovoj ploči predstavljaju esenciju ovog po svemu unikatnog, a opet neodoljivo  "classic" rock benda. Pet poznatih  lica svetske rock scene, koja se kriju iza kosturskih glava i uvenulih lala,  spremaju nam za nadolazeću godin i novi, četvrti po redu studijski album  i to sa novim bubnjaerm u postavi. Biće i više nego opako u iščekivanju istog.  Šta reći osim da  jeedva čekamo nove Daisies-e! Recenziju možete pročitati ovde:  The Dead Daisies.


4. Warrant - Louder, Harder, Faster 

Možda i najveće ovogodišnje iznenađenje predstavlja i novi album nekada legendarnih glam rokera pod imenom -  Warrant. I ako već dugo bez svog prepoznatljivog lica, preminulog pevača Jani Lane-a, Warrant-ovci su napravili do sada nikad bolji album, predvođeni Robert Mason-om za vokalima. Fantastična hard rock ploča koja na trenutke vraća u ono slavno vreme, ali i pokazuje kako se ova ekipa prilagodila današnjim standardima modernog hard rock-a, što posebno raduje. Ono što je međutim problem je u tome što se ovaj album ne može naći gotovo nigde, kada je reč o svetskim a posebno domaćim TOP listama.  Jednostavno na ovu vrstu muzike koja se i dan danas posprdno naziva "hair metal" bačena je neka vrsta anateme (tamo neke daleke 1993. recimo). Nećemo sada dublje ulaziti u taj problem jer bi se o tome mogo napisati i jedan zaseban tekst (a možda ga  i napišemo), ali Warrant i mnogi drugi bendovi iz tog vremena danas jednostavno tavore u blatu u koje su nepošteno gurnuti počektom devedesetih. Medijska nezastupljenost, podsmesi i predrasude uglavnom dovode do toga da ovako dobre ploče prođu gotovo neopaženo. Više o tome neki drugi put a recenziju možete pročitati ovde: Louder, Harder, Faster


3. L.A. Guns - The Missing Peace

Veliki povratak, bum i senzaciju priredili su nam u 2017. legendarni losanđeleski sleaze rokeri L.A. Gunsi. Pokazalo se kao istinito, dugogodišnje čvrsto mišljenje fanova, da samo povratak Tracii Guns-a može da vrati ovaj bend iz potpunog zaborava. Tracii i Phil su ponovo zajedno na bini što je samo po sebi velika stvar a kada još naprave i novi album, onda je to definitivno momenat koji bi trebalo da ostane obeležen u istoriji rock n roll-a. The Missing Peace je daleko bolji od bilo čega što su Gunsi uradili u poslednjih deceniju i po. O tome smo već pisali stoga slobodno bacite pogled na recenziju. Međutim i L.A. Gunsi "proživljavaju" sličnu sudbinu kao i gore pomenuti Warrant, ali  ujedinjenje Phil-a i Traci-a, plus mlade snage, mogu ovom nekada jakom bendu vratiti ugled i poziciju koju su imali. The Missing Peace -  vredno je bilo čekati ovoliko!


2. Art Of Anarchy - The Madness

Još jedno ovogodišnje izdanje koje iz nekog razloga bačeno u drugi plan. Što se nas tiče, lako je moglo i da se nađe na prvom mestu ove male top liste s obzirom da se radi o fenomenalnom albumu ove supergrupe sačinjene od vrhunskih, svetski poznatih muzičara. Ovaj  miks modernog hard rocka  u stilu Creed-a, Gunsa i Disturbed-a  predstavlja drugo izdanje grupe i na neki način novi početak, s obzirom da je prvi album sa Scott Weiland-om praktično doživeo pravi fijasko. Scott Stapp je majstorski preuzeo ulogu premiulog Weilanda i bendu udahnuo preko potrebnu energiju. Dobro su počeli godinu. Ređali su se nastupi, promociej albuma i sl., ali su onda iz nekog razloga ponovo stali. Možda je to jednostavno samo sudbina supergrupa pošto se dužnosti prema "matičnim" bendovima ipak moraju ispoštovati na prvom mestu. Nadamo se njihovom povratku tokom naredne godine jer su albumom The Madness pokazali da se od njih i te kako mogu očekivati velike stvari. Recenziju možete pročitati ovde: The Madness


1. Stone Sour - Hydrograd

I na kraju, ono najbitnije. Album godine po izboru našeg sajta, ali i glasova naravno,  je najnovije  izdanje grupe  Stone Sour-a. Masivan, grandiozan, težak, moderan, heavy rock u majstorskoj izvedbi ove mega popularne petorke predvođene Corey Taylor-om. Jednostavno, nema se šta više toliko pisati o Hydrograd-u, tako da ako ga do sada već niste poslušali obavezno to uradite. A recenziju, koja je inače najčitanija strana recenzija na sajtu uopšte, kao i najčitanija recenzija prethodne godine, možete pročitati ovde: Stone Sour - Hydrograd


To bi bilo to što se 2017.godine tiče. Bilo je tu naravno još puno albuma, čije recenzije možete naći na stranicama ovog sajta. Nadamo se i očekujemo da 2018. u tom smislu bude još bolja. Srećna Nova svima! Rock on!



Januar 2018.godine                                                                                            Autor: JP

L.A. Guns - The Missing Peace (2017)


Los Anđeles je  grad čuven po mnogim zanimljivim stvarima iz različitih sfera života a između ostalog i po muzičkoj sceni koju je iznedrio tokom poslednjih decenija prošlog veka. Ipak, retki su gradovi koji su se mogli podičiti  svojim sopstvenim "Gunsima" a LA ih je imao... i to duplo. Jedni su postali svetski poznati a ovi drugi pak nešto manje. Zapravo, bio je to nekada jedan te isti bend, odnosno dva, nastala iz istog korena. Verujem da priču o imenima i postavama veliki deo vas već dobro zna tako da se ne bih oko toga mnogo zadržavao. Ovo je priča o toj drugoj strani medalje o čuvenim "Gunsima", tačnije ovo je priča o L.A. Gunsima i njihovom najnovijem albumu The Missing Peace.


Koliko se dugo čekalo na ovaj povratak kraljeva sleaze-a, jedno je od možda najtežih pitanja na koje sam do sada morao da odgovorim u pisanju recenzija. Tri godine nakon poslednjeg Hollywood Forever ili petnaest nakon fenomenalnog Waking The Dead albuma?  Ako smatrate da se istorija GnR računa samo dok su u bendu bili Slash i Axl, onda se isti standard valjda mora primeniti i kada su u pitanju L.A. Gunsi, u tom slučaju isključivo kada u postavi imamo osnivača i gitaristu Tracii Guns-a i frontmena Phil Lewis-a. Mnogo je mutne vode proteklo pacifičkom obalom Amerike od te 2002.godine da bi se kockice ovako složile i da bi se konačno moglo govoriti o ovome što imamo danas.

Nakon snimanja albuma Wakin The Dead 2002.godine, što je ujedno bio drugi album grupe nakon njihovog prvog velikog povratka 1999.godine, Traci Guns odlazi iz benda, da bi sa tada slobodnim Nikki Sixx-om oformio supergrupu Brides Of Destruction koja je veoma obećavala. Nikki je ubrzo nakon prvog albuma napustio projekat i počeo da pravi nešto novo to ćemo kasnije znati kao Sixx A.M, Tracii je uradio još jedan album sa Brides Of Destruction ali se sve to ubrzo raspalo. Njegovi Gunsi su u međuvremenu konsolidovali redove i sa novim gitaristom Stacey Blades-om izdali više nego korektni Tales From The Strip 2005.godine. U međuvremenu je sam Tracii za "zelenim stolom" izgubio potpuno vlasništvo nad imenom benda te je morao da ga podeli sa bubnjarem Steve Riley-em. Baš iz tog razloga smo imali tu vrlo čudnu  situaciju u kojoj su postojala dva benda sa identičnim imenom L.A. Guns, tj dve verzije jednog benda, što je trajalo tokom  druge polovine prošle decenije. Ipak Tracii je popustio a  Riley-evi odnosno Phil-ovi (Phil Lewis je bio pevač te verzije benda) L.A. Gunsi tonuli su sve dublje i dublje, menjajući ćlanove i stvarajući potpuno blede i nezanimljive albume poput Hollywood Forever iz 2014.godine uz neverovatno velik i beznačajan broj cover albuma. Sve je to verovatno bilo previše i za samog Phil Lewis-a koji je odlučio da napusti ovaj bend 2016.godine ali je ujedno i najavio početak nove saradnje sa legendarnim Tracii-em , u prevodu prešao je u drugi tabor, što su fanovi širom sveta dočekali kao izvanrednu vest. Decenija i po tavorenja bila je konačno završena i svetlost na kraju tunela se ukazala! Tracii i Phil ujedinili su snage sa poslednjim gitaristom iz prethodne postave Michael Grant-om, kao i  Trejsijevim bubnjarem i basistom Shane Fitygibbon-om i Johnny Martin-om.  Rezultat ove sage ili bolje rečeno rock sapunice kao što rekosmo bio je - novi album!

Samo ime albuma i njegova grafika nedvosmisleno (jasno je iz aviona) ukazuju da je upravo Tracii Guns bio taj deo slagalice koji nedostaje. Da li je to baš  sve tako jednostavno kao što zvuči? Najbolje je proći kroz sam album jer se nekakav odgovor se obično ukazuje na kraju. Album inače sadrži 12 pesama i izdat je pod etiketom Frontiers Records, izdavačkom kućom koja poslednjih godina ulaže dosta napora kako bi vratila veliki broj nekada velikih imena L.A. scene. Pesma kojom ovo izdanje započinje nosi naziv It's All The Same To Me i na prvo slušanje nekako ne proizvodi onaj "woow" momenat, koji je možda bio očekivan, ali zato to jeste učinila druga pesma po redu, pod nazivom Speed koju smo imali prilike da čujemo kao prvi single. E to jesu oni pravi L.A. Gunsi. To je taj sleaze rock/metal, to je ono što oni najbolje rade. Nakon nekoliko preslušavanja, kao što sam se  potajno i nadao,  ipak se i prva pesma "namestila". Možda je samo trebalo da obrnu redosled pa da album otvori Speed koja je totalno jedna od onih numera koje su stvorene da budu otvarajuće na albumu. Možda se iza prve pesme krije neka namera da se slušaocima pokaže, kako i sama pesma u nazivu govori, "sve je to u stvari isto", ništa se nije promenilo, "samo njega nije bilo"... ili tako nekako.   U svakom slučaju ovde iammo dva prava prljava chunky komada po uzoru na najbolje dane benda koje uspešno prati i treća numera A Drop Of Bleach, koja se razlikuje po tome što ima ima taj neki vampirski rif po uzoru na pesme sa njihovog trećeg albuma Hollywood Vampires, ali i jednu finu porciju melodičnosti u refrenu poput pesama sa Waking The Dead. Sledeća stvar pod nazivom Sticky Fingers je malo mračnija nego prethodne ali takođe sadrži tu neku iskonsku prljavštinu koju su definitivno umeli da isporuče isključivo Phil i Tracii u tandemu. Nakon svega četiri pesme već se osećaju oni pravi L.A. Gunsi tj kombinacija onog najboljeg iz njihovog muzičkog arsenala.

Kako album dalje odmiče sledi i prva balada.  E sad, očigledno je da ova Christine trebalo da bude neki nastavak ili odgovor legendarnoj Ballad Of Jayne, ali ona to jednostavno nije uspela. Nažalost moram reći da je ovo možda i  najslabija pesma na albumu i bilo bi mi draže da su je sakrili tamo negde pred kraj. Nije ni blizu legendarnoj Jayne a ni kao novitet prosto nije na nivou prvih četiri numera. Nakon nje sledi Baby Gotta Fever, pesma sa privlačnim rifom ali nezanimljiviim refrenom. Deluje kao ideja koja je dobro započeta pa je potom nekako sklopljena tj smuljana na brzinu. Ipak, mora se priznati da je samo muziciranje vrhunsko uprkos svim iznetim kritikama. Tracii Guns i mlađani Michael Grant pokazali su se kao odličan tandem a Phil Lewis peva bolje nego što smo mogli čuti u proteklih nekoliko godina. Potvrda vrhunskog muziciranja je možda i naredna numera Kill It Or Die koja je jedan svojevrsni blues funky gitarski komad uz vrištući Phil-ov vokal. I ako nema onog ustaljenog sleaza u sebi pesma je vrlo interesantna i daje albumu potrebnu raznovrsnost, a bogami i gruva samo tako. Don't Bring a Knife In a Gunfight na mestu broj osam je sa druge strane totalni povratak sleaze rock glam maniru. E sada,  pesma ima nekoliko magičnih sastojaka i to su: metalizovani uvodni rif, izesna radijska melodičnost ili ti pevljivost, veliki "whoo-oo" refreni, "gang" vokali, "paljevinske" solo deonce kao i  unikatni Sunset Strip tekst, koji opisuje tamošnje svakodnevne događaje, verovatno iz mladosti članova benda, mada ko zna. Druga stvar koja je bitna; možda će se naći neko ko će reći da ovakva pesma predstavlja klasičnu hej-hej himničnu numeru kakve danas štancuju novi glam/sleaze revival bendovi, uglavnom skandinavskog porekla. Jeste. Ima istine u tome. Liči. Ali ono što Vince Niel/Nikki Sixx wannabe bendove razlikuje od ovoga je, pa da kažem to prosto: L.A. Gunsi su izmislili odnosno patenrirali ovakav sleaze/glam, verovatno nesvesno jer ipak su to bili samo opisni pridevi nastali u to vreme, a ne posebni žanrovi, dok ovi danas samo pokušavaju da sve to lepo iskopiraju jer nemaju to u sebi.  Uglavnom, radi se o jednoj od boljih pesama na albumu na kojoj imamo i solo deonicu drugog gitariste, mlađanog Michael Grant-a koji je više nego dobro uklopio sa iskusnim Tracii Guns-om. Inače Michael je bio glavni gitarista poslednje zvanične L.A. Guns postave pre ovog reuniona.

Poslednju trećinu albuma otvara numera The Flood's the Fault of The Rain, koja je ovih dana doživela ekranizaciju u vidu jednog lyrics videa. E ovo je već nešto sasvim drugačije. Jeste pesma spora tj. sporijeg tempa ali nije balada. Ima taj umirujući uvod sa razlaganjem koji se kasnije  polako  nadograđuje, ali recimo za razliku do Christine ova  ima mnogo više epike i supstance. Značajno bolja od pomenute balade. Možda malo liči i na neki Lynard Skynard ili tako neke slične bendove iz sedamdesetih. Mnogi kažu da podseća na House Of The Rising Sun.  Tekst je uglavnom o Sunset Strip-u i njegovog velikoj pompi a može se jasno čuti  i Phil-ov čuveni birtanski akcenat koji je bio samo još jedan od unikatnih trejdmarkova ovog benda. The Devil Made Me Do It koja potom  sledi počinje zanimljivom phaser/flanger efektom kojim je obojen uvodni gitarski rif. Tracii Guns je poznat kao veliki virtuoz i čovek koji voli da eksperimentiše efektima. Brza, furizona, melodična i opaka rokačina sa stilom. To je ova pesma u kratkim crtama. A tek šta reći o onom Helloween/Kai Hansen rifom negde u predrefrenu. Pesma je jednostavno fenomenalna kada je reč o numerama iz redova rokačina i žao mi je što baš nju nisu stavili da otovori ovaj album. Potom sledi još jedno veliko iznenađenje. Pesma The Missing Peace. Ako vam je The Flood's the Fault of The Rain prijala, ova bi trebalo da čini to isto samo još i više. Kakva nadgradnja! Pesma epskih razmera, možda i najepskija ikada u opusu L.A. Guns-a, nešto poput čuvenih Estranged/November Rain njihove braće po imenu (a i oružju), ali na njihov svojstveni način. Kakav refren, kakva konstrukcija pesme, kakvi prljavi mini rifovi koje Tracii dodaje u refrenu. Phil je svojim promuklim glasom dao pesmi neverovatnu brilijantnost dok su Tracii i Grant odradili vrhunsi, ono što Ameri kažu "top notch" posao. Da bi atmosfera bila još moćnija pobrinuli su se i tome dorpineli i gudački istrumenti. Nakon toga, za kraj dolazi i Gave It All Away koja kreće vrlo nežnim ali britkim akustičnim uvodom. Malo zbunjujuće na prvi pogled ali nakon tih prvih pedeset sekundi priča se pretvara u teški, mračni i po malo morbidan rif koji polako ali sigurno upućuje na još jednu epsku stvar, mada mora se priznati dosta mračniju od prethodne. Ima tu čak i nekog heavy metal epskog prizvuka, posebno kada je reč o solažama. Šta? To je to. nema više? Na veliku žalost, tako je, dođosmo i do kraja albuma. Što se tiče ove poslednje trećine albuma, nema se ništa drugo reći do vrhunski i potpuno neočekivano!

Ako sada ponovo postavimo pitanje sa početka teksta: Da li je za dobru ploču L.A. Gunsa potrebno da na njoj učestvuju Tracii Guns i Phil Lewis, nedvosmisleno i bez ikakvog oklevanja, odgovor bi bio: DA! Ovaj album je definitivno dokazao je višegodišnje sumnje po tom pitanju. Album je sam po sebi više klasičan nego moderan, što je možda u ovom trenutku i bolji potez koji su Gunsi povukli. Biće vremena i za ovo drugo, naravno ako u ovom sastavu potraju. Ovo izdanje predstavlja, konačno posle toliko vremena, jednu svetlu tačku u istoriji ovog benda, ma koja postava ili verzija da je u pitanju. Dobili smo pravog naslednika prva tri legendarna albuma, dobili smo konačno tu kariku koja nedostaje. Dobili smo The Missing Peace kao legitinog i pravog naslednika Wakin The Dead albuma. U svakom slučaju L.A. Gunsi nikada nisu bili bend za svakoga, poput recimo njihove braće po imenu i oružju, pa samim tim valjda i nisu doživeli takav vid svetske slave. No to uopšte nije ni bitno. Ako ste istinski i pravi fan ovog benda, ne vidim razlog da vam se  ovaj album ne svidi. Ako sto ih pak nekada slušali i voleli biće vam nadam se veoma drago da se ponovo malo podsetite ovih kraljeva sleaze  rocka jer ovim albumom oni to svakako i zaslužuju. Ako treba da se daju ocene onda neka bude 9 od 10.


Slike preuzete sa stranice: L.A. Guns


P.S. Overite novi single mog benda  Critical Solution Revisited - Drive


Album poslušajte ovde:






Oktobar 2017.godine                                                                                                           Autor: JP