Showing posts with label audrey horne. Show all posts
Showing posts with label audrey horne. Show all posts

Bergenski hard rokeri Audrey Horne najavljuju novi album singlom Devil's Bell

 

Nakon četiri godine studijske pauze, hard-rock “ekte Bergenseri” Audrey Horne vraćaju se sa potpuno novim singlom Devil’s Bell, kojim najavljuju svoj sedmi album u karijeri koji će nositi isti naziv a biće dostupan 22.aprila ove godine.

Na devet novih pesama, koliko će ih biti, sasvim sigurno možemo očekivati perfektno iskombinovane twin-lead gitare gitarakog dvojca Ice Dale-a i Thomas Tofthaugen-a, frenetičan Torschie-ev vokal i ritam sekciju koja opaljuje snažno i precizno. Uostalom, pesma Devil's Bell upravo to i dokazuje. 

Album je rađen za vreme pandemije, koja je Bergen, kao i celu Norvešku pogodila snažno, zuastavivši muzički život i muzičku scenu u potpunosti. Sav taj nagomilan bes morao je nakako da se kanališe i preusmeri, stoga će po navodima pevača Torkjell Torschie Rød-a, ovaj album biti za nijansu tvrđi i mračniji od prethodnih. 

Ono što je zanimljivo je i činjenica da Audrey Horne ove godine slave 20 godina postojanja. Mi smo ih otkrili još u vreme samog počekta Junkyar Rock Stories, tako da našim stranicama možete pročitati više o grupi Audrey Horne, kao i recenzije njijova prethodna dva albuma Pure Heavy (2014) i Blackout (2018)

Grupu Audrey Horne čine: Torschie - vokal, Ice Dale i Thomas Tøfthagen - gitare, Espen Lien - bas i Kjetil Greve - bubnjevi

Tracklisting:

"Ashes To Ashes"
"Animal"
"Break Out"
"Return To Grave Valley"
"Danse Macabre"
"Devil’s Bell"
"All Is Lost"
"Toxic Twins"
"From Darkness"





3 u 1 recenzija: Audrey Horne, Phil Campbell and The Bastard Sons, Voodoo Circle 2018

Prvu ovogodišnju recenziju,  ili preciznije rečeno recenzije, započinjemo u tzv. "tri u jdean" formatu. Trebalo bi  da je svima več dobro poznato šta sledi:  trodupla doza rock'n'rolla, neki topli (može i hladni) derivat za popiti i nešto malo vremena. Čvrsto verujem da se nećete pokajati.



Audrey Horne - Blackout 2018

Prvi deo priče započinjemo jedim norveškim bendom koji dolazi iz kišovitog Bergena, ali gle čuda, ne svira black metal. Verujem da je ova grupa svima dobro poznata jer je ovo već drugi put kako se pominju na stranicama ovog bloga. Reč je naravno o grupi Audrey Horne koja ima novi album pod nazivom Blackout.  To je njhov  ukupno šesti album i naslednik više nego dobrog Pure Heavy o kojem smo pisali 2014.godine. Ono što posebno raduje je i činjenica da je potpuno ista ekipa ostala na okupu. Dakle, ista meta isto odstojanje, isti prekaljeni bergenski muzičari (neki od njih sviraju i u drugim poznatim metal bendovima poput Enslaved, Sagh i dr. Valja pomenuti da su i dobitnici norveškog Gremija 2006 godine. kao i nagrade za Best Metal Act. Ovog januara donose nam i desetak  novih pesama. 

Album otvara najduža numera This Is War u kojoj je sakupljeno sve ono što krasi ovaj hard rock, metal, prog bend. Galopirajuči mejdenski rif, prepun raznih progresivnih promena, harmonija i veliki refreni koje Torkjell Rød aka Toschie iznosi u svom dobro poznatom i unikatnom stilu. Sa druge strane gitarski dvojac Ice Dale i Thomas Tøfthagen  ostavlja "twin-guitar" pečat u ovoj više nego prihvatljivoj numeri. Na prvi mah 6:15 minuta deluje zastrašujuće jer, teško da se nekome gubi skoro sedam minuta života na kompu u doba turbodigitalizacije. Nije zgodno. Pravom slušaocu će to sa druge strane to vreme prosto proleteti i uvesti u ga u narednu i to trijumfalnu numeru pod naslovom Audrerevolution, nešto drugačijeg prizvuka sa izraženim tutnjajućim bubnjevima i energečnim audrey-evskim refrenima. Treća po redu pesma Balckout više je tinliziejvskog seksualnog karaktera i kao takva definitivno privlači pažnju. Na četvrtom mestu nalazi se pesma This Man koju otvara jedan vrlo specifičan gitarski rif koji bi se mogao svrstati u bluz rock, mada  ujedno može da deluje i nekako progerski. Odmah nakon nje, prvi deo albuma zatvara i frenetična Midnight Man, nešto slabijeg karaktera uopšte gledano. Light Your Way je opet sa izvesnim prog-rock prizvukom, što izgleda postaje i glavna karakterstika ovog albuma. Do kraja se ređaju numere California, koja je prepuna raznih audrijevskih prelaza i promena dinamike. Potom na mestu broj osam dolazi i Satelite u nešto izraženijem cross-pop-mix  maniru. Mada, zvuči dosta zanimljivo mora se priznati sa onim Jumping Jack Flash predrefrenima. Na devetom mestu je nešto negativnija Naysayer, bar što se tiče teksta dok album zatvara Rose Alley. Ova pesma počinje skoro pa istim gitarskim rifom kao i prva numera na izdanju. Dodatno se preko cele pesme čuju i glasovi publike što je svakako zanimljiva odluka kada je reč o zatvarnju albuma. Ova  "Rosalie", kako inače zvuči refren dok se peva, odiše nekim jezivim prizvukom koji joj daju gitarske deonice plus Toschi-evo horsko zavijanje. Sve u svemu vredi izdržati do kraja i poslušati. Na deluxe izdanju (ako kao i ja   album slušate preko Spotify-a i Deezer-a) nalaze se kao bonus još dve pesme: Juggernaut The End.

Sve u svemu kada se podvuče crta Blackout predstavlja jednu izuzetno ozbiljnu ploču na koj se vidi sada već višegodišnje iskustvo koje bend ima iza sebe. Ono što me je i prvog puta navelo da uopšte pišem i promovišem ovaj bend domaćoj publici, je taj neki njihov nedefinisani stil koji gaje. Taj stil se naravno svrstava u rock, hard rock i heavy metal ali tu ujedno i prestaje sva njegova ograničenost koju ovi žanrovi sami po sebi nose. Ima u muzici Audrey Horne mnogo više toga autentičnog, poput već nekih navedenih epiteta. U svakom slučaju ovi momci umeju da na pravi način iskombinuju te različite primese koje donose u ovaj bend koji kao što rekosmo nije i jedini projekat u  kojem su sami članovi invlovirani. Ova ploča je u svakom slučaju veoma slušljiva, interesanta, pevljiva, dovoljno rokerski tvrda i energična. Baš kao i prethodna i sa razlogom je na ovim stranicama.


Phill Campbell and The Bastard Sons - Age of Absurdity 2018


Nakon Norveške selimo se prekoputa u Britaniju, preciznije u Vels, gde gitarista legendarnog Motorhead-a okuplja jednu nesvakidašnju ekipu sa kojom izdaje svoje prvo izdanje. Kao što već znamo članovi grupe Motorhead su nakon smrti svog vođe rešili da grupu zauvek prepuste večnoj slavi, što ih sa druge strane naravno ne sprečava da nastupaju samostalno. Tako je gitarista ovog benda okupio ni manje ni više nego svoje sinove, nazvavši grupu Phill Campbell and The Bastard Sons. E sad da li su stvarno kopilad u pitanju ostavićemo nekim tamo britanskim tabloidima. Što se postave tiče drugu gitaru svira njegov sin Todd, bubnjeve Dane dok je na basu Tyla. Jedini član benda koji ne pripada porodici Campbell je pevač Neil Starr. Šta da se radi pevanje im porodično ne ide od ruke. No hajde da oslušnemo šta nam to donose "tata i sinovi", tačnije ovaj velški hard n heavy familijarni projekat. Reč je o prvom album pod nazivom Age Of Absurdity koji dolazi nakon nekoliko izdatih singlova pod okriljem izdavačke kuče Nucelar Blast.

Ako ste na "prvu loptu" očekivali neki teški Motorhead, prevarili ste se. Jeste Phill bio gitarista ovog benda još od davne 1984.godine ali pesma koja otvara album Ringleader nesumnjivo pokazuje pravac u kojem će se ovo izdanje kretati. Bez pardona, prštećih rifova, bombastičnih bubnjeva i nemilosrdno zahuktalim basom, ova pesma ukazuje da je ovde zapravo reč o nekoj vrsti classic rock-a ali sa metal produkcijom. Pre svega zbog zvuka doboša i ispeglanih gitara. Neill Starr je daleko različitiji od Lemmy-a što se glasovnih sposobnosti tiče, i pored izvesne doze promukline koju poseduje.  Naredna numera Freak Show dodaje na sve ovo i izvesnu dozu glam rock prizvuka sa izuzetno zapaljivim gitarskim rifom. Skin and Bones na mestu broj tri, ispituje jedno sasvim drugačije muzičko područje, odnosno  groove metal teren, koji Phill i njegova velška kopilad bez problema osvajaju. Gipsy Kiss, koja potom sledi, bi se već mogla svrstati u a-la Motorhead katalog. Pa dobro bilo je za očekivati, s što se same pesme tiče, nema tu ničeg lošeg definitivno. Nakon jedva dva i po minuta ove smrtonosne romanse dolazi i Welcome To Hell, pesma koja sumira sve što se moglo čuti do sada u jednoj modernoj rock varijanti. Dark Days na mestu broj šest  navodi pak  na blagu promenu situacije. Vrlo je mračnog prizvuka u kojem se komnbinuju i country-blues uticaji. Zajedno sa beskpekornom metalizovanom produkcijom ova pesma svakako zavređuje dosta pažnje u tom nekom Sons Of Anarchy maniru kojim nesumnjivo odiše. Neill Starr svojim promuklim glasom doprinosi celokpnoj toj dark-blues atmosferi koja krasi ovu pesmu. Dropping the Needle je sa druge strane sušta suprotnost. Brza, neumoljiva i ispod dva minuta. Udara ispod stomaka i totalno je  u nekom Danko Jones maniru. Naredne dve pesme Step Into The Fire i Get On Your Knees zalaze ponovo u modern rock varijantu. Phill Campbell isporučuje još malo drskih moderno klasičnih gitarskih rifova za pred kraj, moglo bi se reći čak i u soundardenovskom maniru. Potom  imamo još i fantastičnu High Rule koja svojim promenama dinamike, ritmova i sa opasnim rifovanjem predstavlja vrhunac i svojevrsni pečat ovog izdanja. Međutim na samom kraju, album zatvara vrlo slušljiva (ali ne i bljutava) power balada pod nazivom Into The Dark. Dakle "velška bagra" predvođena sjajnim Niell Starr-om pokazuje i svoju blažu stranu. Jako zanimljivo.


U suštni, ovo je jedna vrlo zanimljiva ploča. Produkcija je besprekorna i predstavlja spoj classic rock-a i metala na pravi, pravcati, udžbenički način. Što se same ekipe tiče, šta se tu još može dodati. Jednostavno fenomenalan spoj mladosti i iskustva a još prošarano i  familijarnim vrednostima! Phill-ova kopilad verovatno uživaju kao nikada u životu, svirajući na velikoj sceni i najvišem mogućem nivou uz svog oca i legendu heavy metal muzike. Jeste da sam bend nosi dosta rogobatan naziv ali šta je tu je. S obzirom da su u pitanju ljuti Velšani, kako bi drukčije i moglo biti. Definitivno preporuka za sve ljubitelje hard/heavy muzike. Hardkor fanovi Motorhead-a takođe pružite šansu ovoj ploči. Garantovano prolazi.


Woodo Circle - Raised On Rock 2018

Za kraj ove trodelne recenzije selimo se i do Nemačke. Bend Woodoo Circle, o kojem že biti reči,  ovog februara izdao je   novi album pod nazivom Raised On Rock, što ujedno predstavlja njihovo peto izdanje počev od 2008.godine kada je grupa osnovana. Radi se o manje poznatom bendu klasične hard/heavy orijentacije ali i o prekaljenim muzičarima poput gitariste i osnivača benda Alex Beyrodt-a, koji je ujedno i gitarista bendova Primal Fear i Silent Force. Njegov saborac iz prvog pomenutog benda je i basista Mat Sinner dok su bubnjar Francesko Jovino i pevač Herbie Langhans novajlije. Ovaj potonji je zamenio dugogodišnjeg pevača benda David Readman-a koji je poznat i kao pevač grupe Pink Cream 69.

E sada, pitanje za milion evra: zašto uopšte predstavljam ovaj bend? To što je manje poznat široj javnosti svakako nije dobar odgovor. Zapravo sve je počelo prošlog vikenda (album je izašao 9.februara), kada sam na Spotify-u prelistavao kategoriju koja se zove "new releases" ili ti nova izdanja, koja naravno uvek izlaze petkom, ako to već niste znali. Moram da priznam da me je omot sa kosturskom glavom privukao na prvu loptu. Jednostavno volim sve što je vezano za kosturske glave, posebno crteže, slike i naravno omote albuma. Na kraju krajeva ta mala sličica koju vidite na digitalnim platformama je prvo što se pored imena uoči. Woodo Circle - Raised On Rock i kosturske glave, pod kategorijom rock, ma rekoh sebi ovo mora da je nešto dobro. Potom sam se i setio da mi je prijatelj nedavno pre toga poslao i njihov spot za jedan od singlova. Puštam i imam šta da čujem. Šok!

Album otvara pesma Running Away From Love a ja ostajem na mestu zatečen. Bum! Da li je ovo John Sykes? Da li sam u 87-oj i Whitesnake izbacuje dupli album, gde pritom slušam ovaj drugi manje poznati? The bastard brother of Whitesnake's '87 album is born!  Dakle, od uvodnog rifa, tona gitare, ritma, solaže, prelaza, uvijanja žica i na kraju samog vokala: ovo je WHITESNAKE. Ali. ne onako kao kad napišem da pesma zvuči mejdenovski,tinlizijevski, ovako ili onako, ne! Ovo je WS, copy a boga mi i paste.  Shvatili ste poentu. Mislim, postoji definitivna razlika između omaža nekon bendu ili muzici i definitivnog kopiranja, tj prevelike količine identičnosti. Naredna stvar Higher Love je više bluzerska i manje WS tako da je pružena i kratka pauza, te sam  mogao malo da odahnem. To je pesma koju mi je prijatelj poslao, koju dakle prati i pomenuti spot. Međutim iz toga se nije moglo zaključiti ono što sam kasnije otkrio a što je pesmom broj tri i potvrđeno. Tatatatam tam tam -tam tam i počinje Crying In The Rain. Ili ne, čekaj! Ovde piše Walk On The Line. Neverovatno ali još jedna WS pesma od glave do pete. Uvodni rif, strofe,  a tek solo?! Ovaj lik je definitivno zli brat blizanac John Sykes-a ili toliko nema svojih ideja da je to strašno.

Definitivno nema svrhe da dalje opisujem pesme. Na albumu ih ima ukupno trinaest i dele se na one koje su rip-off, kradeni ili omaž (al kad bi se zezali), Whitesnake, Blue Murder ili Coverdale/Page,  i one koje to nisu. Dakle WS, i to naravno onaj iz 87e su sledeće pesme: 4. You Promised Me Heaven, 5. Just Tatke My Heart 7: Ultimate Sin 11. Love Is An Ocean. Ima tu i nekih Deep Purple komada, identičnih naravno, kao što su Unknown Stranger i Time For Innocent.


Sve u svemu ne znam kako bi završio ovu, do sada svoju najčudniju recenziju. Radi se o vrlo iskusnim muzičarima koji su eto rešili da naprave album, "omaž" muzičkom pravcu koji najviše vole. I napravili su, ko što rekoh, brata blizanca Whitesnake albuma iz 87e, uz po neki Purple, Rainbow i po neku svoju bluz rock  pesmu. A da stvar bude ipak malo blaža pobrinuo se pevač Herbie Langhans koji ne liči toliko na Coverdale-a. Bivši pevač benda je bio mnogo više nalik DC-u, po pevanju naravno. Da ne bude zabune samo, muzika i produkcija sve je to besprekorno....ali...ali previše je identično kao već pomenute grupe,  previše liči na to nešto drugo i definitivno prelazi granicu uticaji-kradeno. Da li su to uradili namerno ili ne, ja stvarno ne znam. Zašto me je album privuko da ga pustim čak i više puta i napišem recenziju? Pa, valjda zato što mnogo volim taj Whitesnake. U prevodu: DC daj požuri s tim novim albumom 'leba ti! A do tada, slušajmo Voodoo Circle. Preporučljivo ali uz strogi oprez!


Linkovi:

Audrey Horne
Phill Campbell and The Bastard Sons
Voodoo Circle


Februar 2018.                                                                                                               Autor: JP

Audrey Horne - Pure Heavy (2014) Recenzija

Pure Heavy


Kada je reč o skandinavskoj rock-metal muzici, uvek se nekako prvo na umu ima ta  ekstremnija varijanta, koja se obično uobličava u pravcima poput black, death, doom metala i sl. Norveška je svakako jedna od zemalja u kojoj ovakave vrste metal muzike imaju najjače uporište, pre svega black metal. Legendarni bendovi poput Mayhem, Burzum, Dimmu Borgir, Immortal najpoznatiji su izdanci ovog pravca. Međutim, ako malo pogledamo "drugu stranu medalje", Norvežani imaju čime da se podiče i što se hard 'n' heavy muzike tiče. Ovo je upravo priča o bendu Audrey Horne, koji i te kako ume da svojom muzikom razmrda i razroka hladne norveške noći, i to u samoj "prestonici" black metala i najvećem gradu na norveškoj obali Atlantika, Bergenu. 

Ovaj stoprocentni bergenski (patriotski) bend nastaje još 2002. godine. Današnju postavu čine: pevač Torkjell Rød (Toschie), gitaristi Thomas Tofthagen i Arve Isdal (Ace Dale), basista Espen Lien i bubnjar Kjetil Greve. Ime benda nastalo je po liku koji Sherilyn Fenn tumači u TV seriji Twin Peaks a ovi momci su do danas izdali čak pet albuma, zaključno sa poslednjim iz 2014.godine pod nazivom Pure Heavy. Audrey Horne je u suštini jedan izvanredan classic melodic rock bend i pored činjenice da su gitaristi Thomas Tofthagen i Arve Isdal uporedo i članovi nekih ekstremnijih metal bendova poput Sahg odnosno Enslaved. To je možda i ključ uspeha i proboja ovakve muzike u podneblju ekstremnijih metal pravaca.


Međutim, kada se diskografija ovog benda sagledava u celini, dolazi se do zaključka da su upravo tri zadnja albuma ono pravo što Audrey Horne danas predstavlja. Na albumu Audrey Horne iz 2010. i Youngblood iz 2013.godine uočava  se odlučan otklon ka klasičnom hard rock-u. Pure Heavy je logičan nastavak toga, s tim što je pojedinačno definitivno najbolji do sada. 

Dakle, Pure Heavy je jedna sjajna, gotovo prefektna classic rock ploča, i to ni manje ni više nego iz 2014.godine. Napraviti ovako nešto u današnje vreme je veoma opasno i za to je potrebno pre svega veliko iskustvo, smelost i lucidnost, a to upravo ovi momci i imaju. Na albumu se nalazi 13 pesama od kojih su dve bonus. Već u prvoj pesmi Wolf In My Heart, ovi Bergenci otvaraju vrata na kojima velikim slovima piše: CLASSIC ROCK! Twin lead gitare Totfhagen-a i Isdal-a u Thin Lizzy maniru, bombastični refren u The Who meets Led Zeppelin stilu. Toschie kao vokal dokazuje da je na visini zadatka i avantura je spremna za početak. Nakon odlične otvarajuće pesme sledi Holy Roller, nešto malo brža stvar. Nazire se tu neki Judas Priest reklo bi se, sa takođe "bratskim" vodećim gitarama. Sledeća pesma Out Of The City, i evo jednog Thin Lizzy klasika! Mislim da bi i sam Philq Lynott uživao u jednoj ovakvoj pesmi. Ujedno i prva koja je doživela ekranizaciju sa ovog albuma. Nakon nje ponovo jedna malo opasnija, tvrđa, "crounchy" pesma Volcano Girl, sa bombastičnim i pevljivim "whoa" refrenom i uz neizbežne gitare, Eh ti "bratski lead-ovi", kako ih je lepo čuti! Sledeća Tales From The Scrypt je potpuni David Lee Roth, Van Hallen stil sa svim svojim raksošem LA muzike. Sledeća stvar Diamond traje svega minut i po, to mu dođe kao neki Interlude. Po meni nepotrebno ali tako su svakako radili i idoli ovih momaka. Posle kraćeg predaha Audrey-evci se bacaju na još jednu Priest-Maiden vozajuću rokačinu Into The WIld. Do kraja albuma slede redom još jedna classic classic stvar Gravity , potom nova gitarska maidenovska High and Dry. Pretposlednja Waiting For The Night je već malo u američkom stilu, mogla bi čak i u neki akcioni film da upadne kao tema. Skroz mi na to liči. Poslednja Boy Wonder je u nešto mračnijem i progresivnijem maniru od drugih, što je i logično s obzirom da gitaristi dolaze iz bendova poput Sagh i Enslaved. Tu su naravno i dve bonus pesme Let Live i Between The Devil And The Deep, malo slabijeg kvaliteta, no dobro, zato  i jesu u bonusu na albumu. 

Thin Lizzy, Led Zeppelin, Judas Priest, Van Hallen, Iron Maiden, sve se to može pronaći na ovom izdanju, ali nemojte me shvatiti pogrešno. Nije to krađa, to su jednostavno uticaji, jedan omaž tim velikim grupama, Sudeći po komentarima samih članova benda, iz štampe i iz raznih intervjua, oni se toga ni malo ne stide već to sa ponosom ističu. Sa druge strane sve je lepo upakovano i isproducirano na najvišem nivou u današnjem maniru. Mnogima će ova ploča zvučati dosadno, jer je  sve to "već viđeno", vraćanje u prošlost itd, dok će se pravim classic rock sladokuscima verovatno dopasti, u to ne sumnjam, makar u trenucima kada budu poželeli da malo promene albume starije od tridesetak godina, a da ostanu pri tom u istom polju rock n roll-a. Šteta je samo što Audrey Horne nisu malo poznatiji široj svetskoj javnosti i što nisu tako "veliki bend", uprkos tome što im  je ovaj poslednji  album velik i grandiozan, kao recimo Sognefjord!



Audrey Horne Facebook
Audrey Horne Official



novembar 2014.                                                                                   Autor: JP