Intervju: Richard Fortus (Guns N Roses) - Intervju iz podkasta Fueled By Death Cast


Richard Fortus gitarista Guns N Roses je nedavno dao jedan vrlo zanimljiv intervju za Fueled By The Death Cast ep.22, ( radio-podcast emisiju) te ovom prilikom prenosim najzanimljivije delove u pokušaju da nešto više saznamo o situaciji u redovima GnR, kao i samom Richard-u koji uz Slash-a u ovom trenutku čini gitarski tandem ovog čuvenog benda. Richard je inače jedini "preživeli" gitarista iz prethodne postave Gunsa i u bendu je od 2002.godine. Inače u svojoj karijeri svirao je mnogim bendovima poput: The Dead Daisies, Thin Lizzy, Psychodelic Furs, Love Spit Love i mnogim drugim.



Prvo pitanje kao i uvek: Kako si uopšte počeo da sviraš gitaru?

Richar Fortus: Zapravo, sam počeo da sviram violinu, i to sa pet godina. Mislim da mi je to bilo prvo ponuđeno, u tom trenutku odrastanja, ali sam ubrzo počeo da sviram i bubnjeve. Neko sam vreme učio oba instrumenta istovremeno ali kako je moj muzički ukus polako klizio ka rok muzici a manje ka klasici, počeo sam da se interesujem i za gitaru; verovatno je to bilo negde oko 11. godine. 

Da li su tvoji roditelji bili muzičari?

Ne,ne. Zapravo moja majka je svirala klavir i pevala u horovima a moj otac je radio u jednoj firmi, tačnije bio suvlasnik u firmi koja je pravila muzičke instrumente, tako da su oni pravili gitare i pojačala, što me je i nekako dodatno usmerilo ka rok muzici. Mislim da sam upravo tako i počeo da bivam opsednut rok muzikom, proučavanjem istorije rok muzike, ali i klasike u isto vreme.  

To je baš kul čoveče. Onda moram da pitam: da li još uvek sviraš violinu?

Da, zapravo sviram i violončelo po nekad. Čak sam i snimao violine i čelo na nekim projektima a uživo i sa Psychodelic Furs recimo. Sa njima sam svirao šestožićano električno violončelo koje je bilo stacionirano na bini tako da sam samo trebao da odem do njega u određenom trenutku i  počnem da sviram deonice. Svirao sam i sa jednim muzičarem koji se bavi elektronskom muzikom pod nazivom B.T. 

To je stvarno strava. Ja takođe sviram petožičanu violinu.Lepo je kada muzičar može biti svestran u tom pogledu sviranja raznih instrumenata. 

Definitivno je zanimljivo svirate takve instrumente. Koristim ih i kada snimam muziku za reklame ili takve neke drugačije projekte.


Kada je zapravo počela tvoja rock n roll karijera? 

Mislim da je to bilo kada sam imao 15 godina i kada sam napustio svoju običnu školu i prešao u umetničku. u mom rodnom St. Louis-u, gde sam počeo da upoznajem ljude poput sebe, istomišljinike, što je bila velika prilika za mene; jer kada ste mladi, pronalaženje istomišljenika je možda najteži deo. Baš to je upravo bila ta dobra strana te škole, što sam mogao da budem u blizini tih ljudi, da proširujem svoje vidike što se tiče muzike. Recimo tada sam se prvi put upoznao sa ranim psychodelic stvarima, fankom, pa čak i hip hopom. Kada sam imao 14-15 godina počeo sam da se družim sa ljudima koji su slušali više neki art rok poput Yes, Genesis, Pink Floyd, David Bowie, više to nego recimo Poison ili Def Leppard; voditelj: Ili recimo Guns N Roses; a ne ne,  to je bilo pre Guns N Roses (smeh). Ali to jednostavno nije bila moja stvar, ja sam više bio u fazonu  Black Sabbath, The Who i tih starijih classic rock stvari. Bili smo više u tom fazonu, uz naravno klasične štreberske stvari iz škole, ali smo onda otrili i The Clash, Sex Pistols, The Ramones i počeli da se pravimo da ustvari umemo da sviramo naše instrumente. Išli smo po malo iz krajnosti u krajnost.

Ti zapravo pričaš o vremenu kada je muzika doživljavala tu neku transformaciju, u smislu da svirati pravilno nije nešto što je moralo da bude u prvom planu, već se više išlo na neki sopstveni "filing" ili tako nešto. Da li si tada već imao neki bend?

Da, imao sam bend.

Da li je to menjalo tvoj muzički stil.

Apsolutno. Slušali smo dosta bendova poput The Police. Ono što je interesatno je to da su svi ljudi koje sam poznavao počeli da menjaju svoja muzička uverenja u tom trenutku. Bila je to neka prirodna promena, sa tog jednog kraja ka drugom. Ne znam zašto je to bilo tako. Bendovi poput The Police i U2 su se tada pojavili i mi smo svi jednostavno gravitirali ka tome.

Da li misliš da si i ti dotakao to butovno doba, "fuck you" ,"fuck the "world" i sl., jer je upravo to ono vreme kada je muzika o kojoj govoriš postala popularna?

Da. Možda. Jeste to bilo to vreme. Ali bilo je tu i drugih muzičkih bendova i pravaca. Ali mislim da ste u pravu. Posebno za nas sa Srednjeg zapada.

Da se vratimo sada u neko novije vreme. U tvojoj ranijoj karijeri bio si poznat po radu sa Pale Divine, Love Spit Love, Psychodelic Furs a onda si si prešao u GnR...

Da da, ni ja ne znam kako se to dogodilo...

...I pored toga si radio na velikom broju drugih projekata, redeći razne soundtrack-ove, projekte, fimsku muziku, ono što zapravo hoću da pitam je da li je to što si toliko involviran u različite muzičke projekte, proizvod tvoje "muzičke mladosti", odnosno ovoga o čemu smo do sada pričali? Što je zapravo veoma kul.

To definitivno proizilazi iz moje mladosti ali i iz generalne ljubavi i obsesije prema muzici. Ja volim izazove i volim da istražujem nove oblike muzike, volim da se uhvatim u koštac sa novim stvarima jer me to stvarno ispunjuje. Ako pogledate u moj telefon, u moju muzičku biblioteku, tu stvarno ima svečega.  Mene ustvari privlači sve ono što je neočekivano, sve što me na neki način ispunjuje. A to ne može biti nešto što je formulisano. Bend koji mi se učini da ima muziku koja je formulisana, muziku kojoj već naslućujem sled, ako me razumete... Pop muzika mi nije atraktivna upravo zbog toga... Nije da joj se ne divim ali mi nije privlačna na taj način...

Kao gitarista sam od uvek bio impresioniran country gitarsitima i njihovim načinom sviranja. Ne toliko country muzikom, koliko samim sviranjem gitare na taj način. To je recimo za mene uvek bio izazov i dosta sam učio od country gitarista, njihovog načina sviranja, tehnike itd...

 Ti si kako da kažem, zaradio veoma dobru reputaciju kao "najamnik", za ljude koji te žele kako na svojim projektima tako i na turnejama. Da li zapravo gravitiraš prema jednom od to dvoje ili ne?

Ne, ne. U potpunosti uživam i u jednom i drugom. Dok sam živeo u NY i svirao sa Psychodelic Furs radio sam mnogo muzičkih sešna. Tada ih je bilo u to vreme baš dosta. Tada nisam mogao da priuštim da idem na turneje a finansijski sam zapravo mnogo bolje prolazio dok sam radio te sešne, i pored toga što sam želeo na turneje. I tako malo po malo, preselio sam se u LA i pridružio GnR.

Da li ti je turneja sa GnR bila prva u životu?

Ne. Prvu turneju sam imao sam 15 godina. Kasnije je bilo i turneja sa bendovima u kojima sam svirao. Takođe bilo je i nekih pop turneja itd.

Da li postoji neka velika razlika između pop turneja sa Rihanna-om recimo i sa GnR. S obzirom da iza njih stoji ogromna produkcija, zanima me koje su razlike i sličnosti između njih, osim muzike što je očigledno?

Da naravno, muzika se razlikuje. Ipak sve je to nešto iz čega možete dosta naučiti. Recimo sa turneje sa Rihanna-om je bilo kul to što sam imao prilike da sviram sa ljudima iz gospel horova. Ako su vam uši i oči otvorene uvek možete naleteti na dobre muzičare i naučiti dosta iz toga.

Da pređemo na LA i to kako si počeo sa GnR?

Ja sam zapravo veći deo života proveu u NY oa čak i kada sam počeo da sviram sa GnR u početku dok sam i dalje živeo u NY, gde sam imao i muzičku kompaniju,. mislio sam da će to moći tako ali nije baš bilo izvodljivo. Ipak morate biti tu na mestu.

Ti si se Gunsima pridružio 2001. tj prelazak iz 2001. na 2002. Da li možeš reći nešto o razlici između tog preioda i ovog danas?

Pa za svo to vreme bilo je nekoliko velikih promena u tom bendu, nekoliko različitih postava. Kada sam se ja pridružio bio sam stvarno navučen na sve to, posebno što su u bendu već bili Robin Finck, Tommy Stinson, Buckethead - koga zapravo nisam poznavao, pa onda Brain; a to su sve bili ljudi sa kojima sam ranije radio i sa kojima mi je bilo veoma interesatno da sviram; bio sam veliki fan The Replacements i NIN. Očigledno! Dakle radeći sa tim momcima bilo je nešto stvarno intrigantno za mene i ako nisam toliko bio upoznat sa muzikom Gunsa. Naravno znao sam Appetite i hitove ali to do tada nije bio moj žanr i nisam nkada posedovao neku ploču.

Da, ti si bio u totalnu drugačijem žanru u to vreme, da li je to bila velika promena za tebe?

Ne, ne. Imalo je smisla totalno. Gunsi su definitivno od uvek bili odvojeni od te LA hair metal scene, u kojiu sam ih ja prvobitno svrstavao, ali onda kada sam ušao u taj svet video sam da je to zapravo više classic rock i naravno punk rock. To je zapravo imalo smisla i mislim da sam se upravo zbog toga i lako uklopio. Jer, to je ustvari moja vrsta muzike zar ne? Jednim delom Black Flag a drugim Rolling Stones.

Da to je stvarno najbolja kombinacija. Dakle to je bilo tada a sada je očigledno glavna stvar povratak starih članova. Vi ste završili jednu turneju i sada krećete na drugo, zar ne?

Ne, mi smo završili samo jedan deo turneje od Australije do Dubaija, a sada krećemo sa Evropom pa kasnije opet SAD, Kanada itd.


To je super. Ali recimo kada ne radiš sa Gunsima onda sigurno imaš neki drugi projekat, jer prosto ne mogu da zamislim tebe Ričarda da si van muzike totalno.

Naravno, trenutno radim na nekoliko različitih filmskih projekata, a takođe i pišem pesme.

Savršeno. Da li postoji još nešto u muzičkom svetu što nisi probao a voleo bi. Imaš li neku listu možda?

Ma ne, nemam nikakvu listu. Možda bi probao nešto eksperimentalnije recimo, što nije toliko classic rock, možda nešto indie.

Dakle turneja za turnejom, između njih razni projekti, sigurno vreme provodiš i sa porodicom. Stalno si zauzet i okupiran nečim, kako nalaziš energiju za sve to?

Najiskrenije, moj život je sada primarno orijentisan ka mojoj deci. To je trenutno moj prvi prioritet. Što se verovatno dešava prirodno.

A šta voliš da radiš u slobodno vreme, imaš li neki hobi kad ne sviraš gitaru i  kada nisi u ulozi rok zvezde?

Uživam u vožnji motora najviše. I znate, kad više ne provodite vreme uz drogu i alkohol; recimo ja sam se okrenuo ka trčanju i teretani. Nebitno da li sam na turneji ili kući.

Sigurno je potrebno ostati u formi kada ste na tako dugim turnejama...

Ne, zapravo i nije. To je ono što ja radim tokom dana.

Da razumem, ustvari kako izgleda dan kada ste na turneji?

Ja ustanem i trčim jedno 10 do 15 km, onda sledi doručak pa teretana i kasnije u toku dana sve ostalo

Dobro, imaš li nešto da prijaviš novo na ćemu radiš, a želeo bi da to naši slušaoci saznaju?

Pa i ne baš. To oko filmske muzike nije još za objavljivanje. A poslednjih godinu dana moj život se uglavnom sveo na GnR. Od svih postava, ova u kojoj sam sada je definitivno najinspirativnija za mene i najzdravija.

Aha. Misliš li da te je upravo to stimulisalo da ostaneš u bendu i pored tolikih promena?

Pa, možda. Stvarno uživam i tu postoji neki osećaj slobode i istraživanja, kada je reč o radu sa Axl-om, a sada još i više kada su ti i Duff i Slash, oni stvarno teže da urade nešto novo i drugačije i da drže stvari svežim i interesantnim, i to mi se zapravo mnogo sviđa.

Kako je bilo na samom početku kada su se oni vratili u bend?

Sve se desilo nekako prirodno i organski. Nismo imali basistu ni gitaristu i bili smo u fazonu: " pa dobro znamo par ljudi" i jednostavno se desilo tako. I Duff i ja smo se znali od ranije. Ne znam koliko je Slash bio upoznat sa mnom i Frank-om ali kada smo se okupili jednostavno se osetilo da možemo svirati zajedno. Neke stvari jednostavnu kliknu a neke ne. A mislim da sam se ja sa njima uklopio istog momenta dok je recimo Frank morao malo da poradi na tome jer je drugačiji bubnjar od Matt-a sa kojim su oni navikli da sviraju te pesme. Ali i to je brzo prevaziđeno.


 Kao fan benda, videvši vas kako svirate zajedno mogu reći da mi se sve činilo potpuno prirodno posebno u tih nekoliko prvh nastupa.

Da. Prvih par koncerata su se svi osećali nekako "drugačije", ali sada. Sada je to potpuno druga priča. Ubistveno je i bolje iz koncerta u koncert. I sledi još dosta, dosta koncerata.

Ti si proputovao ceo svet a pitanje koje ja volim da postavim je i koje je tvoje omiljeno mesto na kome si bio i na kome si svirao, ili da li imaš neko posebno mesto za koje se raduješ  kada čuješ da će te ga posetiti?

Pa, recimo Tajland, Bangok. To je bio prvi put da smo svirali tamo i pored toga što sam ja tamo lično išao mnogo puta. Onda tu je i Južna Amerika naravno, gde je strast koju  publika ima prema muzici i energija na samim koncertima jednostavno neverovatna. Ima i dobre kafe naravno, u Kolumbiji, Nikaragvi itd...

Hvala puno što si učestvovao u našem podkastu. Želimo ti sve najlepše i bilo je stvarno uživanje pričati sa tobom...  (tu mu se sad zahvaljuju)

Hvala puno!



 Prim.prev: Intervju su vodila dva voditelja i naizmenično postavljala pitanja. Ovo je skraćena verzija intervjua.

Prevod i obrada: JP

Izvor: Cela emisija - Fueled By Death Podcast



Dodatak o Gunsima



Guns N Roses je grupa koja ima neku vrlo čudnu politiku kada je reč o odnosima sa javnošću. Znamo svi da Axl Rose praktično ne daje intervjue još od kobnog događaja sa Donnington festivala daleke 1988.godine. Ipak, od tog dana pa do sada, bilo je nekih retkih njegovih pojavljivanja i to samo kod novinara sa velikom reputacijom, ako bi uspeli da se nekako sa njim dogovore. Ali dobro takav je on. Od njega se i ne očekuje ništa više. Sa druge strane Slash i Duff više nisu oni isti ljudi, kao pre povratka u GnR. Naravno u kontekstu o kome je ovde reč. Ne bukvalno. Pre povratka u GnR oglašavali su se konstantno, pisali po društvenim mrežama, davali intervjue i gostovali u raznim emisijama. Od početka prošle godine  je sve to jednostavno prestalo i njihovi profili bukvalno zvrje prazni. Slash tu i tamo postavi neke sličice golih žena ili kosturskih glava. Nigde ni reči o onome što nas sve sigurno zanima. Dobro, pa čak i to mogu da shvatim: "smara" ih da odgovaraju na pitanja poput "kako to da ste se posle toliko godina svađe opet okupili" i slično. Ali opet, fanovima valjda treba reći bar nešto. Toliko valjda zaslužuju za sve one silne pare koje daju da ih vide na koncertima koji su jedni od najskupljih u poslednje vreme. Od prilike karte u Evropi koštaju od 150 evra za poslednja sedišta na stadionima pa naviše. O daljim planovima, nekom novom izdanju ni da govorimo. Slash je nedavno viđen u studiju kako nešto snima i sada svi nagađaju šta bi to moglo da bude.




Maj 2017.godine                                                                                                  Autor:JP







Warrant - Louder Harder Faster (2017)

L.A. stari znanci ponovo u naletu

Prva polovina tekuće godine se za sada pokazala kao izrazito uspešnom što se tiče novih hard rock izdanja. Jedan u tom nizu je i novi album grupe Warrant pod nazivom Louder Harder Faster koji je izašao početkom maja meseca. Stari LA glemeri ponovo su u zaletu i to ovoga puta glasnije, jače i brže, kao što i sam naziv albuma kazuje. Kada sam nedavno pisao o novom Pearcy-evom albumu Smash, rekao sam da mi je jako drago kada vidim sve te stare "olinjale" glam/sleaze bendove u današnjem novom ruhu. To što je njihovo vreme davno prošlo ne znači da je i sama muzika iz njih iščezla. Drugo je vreme danas, drugačija se muzika sluša i sve je to tačno. Ipak, ovakve grupe samo dokazuju koliko je njihova predanost muzici ostala velika i da posle svih tih godina i dalje postoje, bez obzira što je to sada uglavnom na nivou klupskih nastupa i nekih zajedničkih festivala, oni su i dalje muzički i "diskografski" aktivni. Možda su nezasluženo bili ismejavani tamo negde sredinom devedesetih kada ih je grunge (zapravo industrija, ali masa voli da kaže da je grunge) dotukla. Imaju stari znanci definitivno još mnogo toga da nam pokažu.


Nažalost mnogima od njih su sve te protekle godine ostavile veliki broj ožiljaka i otovrenih rana. Konkretno kada je reč o grupi Warrant, to je slučaj sa njihovim pevačem, legendarnim Jani Lane-om koji je premino 2011.godine.  Slobodno se može reći da je Lane bio sinonim za grupu Warrant, svojim unikatnim hipersonično visokim  vokalom, kao i samom pojavom, harizmom ali i muzičkim umećem uopšte. Dobro, dobro, znam da će te sada reći: "ma kakvi, sinonim za Warrant je ona plavuša iz spota Cherry Pie". Jani Lane se kasnije i oženio njome, pa eto, ime joj je Bobbie Brown inače. Međutim sam Jani Lane je zapravo oduvek bio mnogo više od toga, potcenjen i omalovažavan, bio je mnogo više od te pomenute pesme što i dokazuju kasniji albumi grupe, ali o tome nekom drugom prilikom. Današnji Warrant je što se i naslućuje,  utoliko drugačij s tim što je sem novog pevača, na okupu potpuno ista postava kao iz "slavnih dana" koju čine: gitaristi - Joey Allen i Erik Turner, basista - Jerry Dixon i bubnjar - Steven Sweet. Što se pevača tiče to je Robert Mason, nekadašnji pevač grupa Lynch Mob, Big Cok i Cry Of Love. Njemu je ovo zapravo drugi album sa Warrant, nakon izdanja Rockaholic iz 2011.godine. Ako dodamo i to da je album pre njega pod nazivom Born Again iz 2006.godine, koji je označio povratak grupe u tom trenutku posle godina pauze, na kojem takođe nije bilo Jani Lane-a, već je vokale otpevao James St. James iz Back 'N' Blue, onda dolazimo do frapantnog podatka  da je poslednji album velikog Lane-a bio i ostao onaj iz 2001. pod nazivom Under The Influence. Namerno sam vam oduzeo malo vremena ovom suvoparnom istorijom da bi se podsetili nekih činjenica iz razloga što su i dan danas mišljenja podeljena da li ovu današnju formaciju možemo smatrati za pravi Warrant ili ne. Ja nemam problem sa tim. Za mene je ovo definitivno Warrant i krajnje je vreme da pređemo na ono što nam ovim albumom novo donose.

Za uvodnu numeru izabrana je pesma identičnog naziva kao i sam album, dakle Louder Harder Faster. Od uvodnog rifa, aranžmana, pevanja, solaže, teksta pa i samog naslova, ova je pesma jednostavno toliko  "cheasy" da nema razloga puno govoriti o njoj. Ona nedvosmisleno ukazuje na ono što je Warrant oduvek znao da napravi, odnosno da se svoje prošlosti ni malo ne stidi. Možda je ipak malo riskantno staviti ovakvu pesmu na početak albuma s obzirom da može brzo da izrevoltira slušaoca da prestane da sluša ostale pesme i na taj način propusti ono pravo što tek dolazi. Sve to naravno zbog glupih stereotipa. Mada i ne mora tako biti ako se pesma posmatra sa neke humnorističnije strane. Devil Dancer koja sledi u nastavku dokazuje tu tvrdnju. Pesma je u skroz drugačijem maniru  sa prljavim uvodnim gitarskim gruvom, reskim gitarama i  vokalima Roberta Mason-a koji su u nešto nižem registru na samom početku pesme, dok su u refrenu  naravno povišeni uz pravu hard rock glam eksploziju. Refren u ovoj pesmi  inače možda malo podseća na Dokken. Ima razloga što to kažem jer  Jeff Pilson, basista Dokkena, ujedno i producent ove ploče. Pesma je sama po sebi dosta  mračnija od uvodne i ima stvarno to nešto "dokenovsko" u sebi. Definitivno zavređuje pažnju i jedna je od boljih svakako.  Tu je i pomenuta sjajna Pilson-ova produkcija. Recimo da dugo nisam čuo ovako rezak zvuk ritam gitara. Sledeća numera pod nazivom Perfect je pak dosta melodičnija i ima više pop prizvuka. Može se reći da malo vuče ka Foreigner što opet ide na račun producenta, koji je poznat i po tome što je svirao u pomenutom bendu. U suštini odlično odrađena laganija rokačina gde Robert Mason dobija baš puno prostora da se razmahne a bas gitara Jery Dixon-a joj daje neophodnu hard rock tvrdoću. Na čevrtom mestu dolazi još jedna pesma koja aplicira za izbor najboljih na albumu pod nazivom Only Broken Heart. Twin lead gitare i Mason-ov vokal koji u početku podseća na pevanje Phil Lynnot-a daju joj definitivni Thin Lizzy šmek. Melodična, aranžmanski zanimljiva i u svakom slučaju vrlo privlačna pesma. Posebno možda onaj deo na sredini neposredno pre solaže koja je u totalnom "in your face" maniru. Kad malo razmislim,  ove tri pesme, sem prve naravno, su baš onako jedna uspešna promena muzičkog kursa benda Warrant.

Ali kao što obično biva,  nakon ovako dobrih pesama ide uvek i jedna balada. Naslov je U In My Life a valjda ste do sada naučili da ja ovakve pesme uopšte ne mirišem, tako da, vratiću se na nju možda nešto kasnije, a možda i neću nikad. Naredna Music Man kreće akustičnom gitarom i dubokim tonovima Mason-ovog vokala u nekom dark country maniru. Obećavajući uvod se kasnije pretvara u jednu tvrdu bluzersku gruvačinu direktno iz močvara američkog juga. Mason peva fantastično i na ovoj numeri, ali muziciranje u pozadini je još jedan  dokaz da originalni Warrant-ovci još uvek nisu ispucali sve svoje atribute i da i te kako umeju da naprave "dobru pesmu". Uveren sam da bi upravo i sa Lane-om ovo zvučalo isto tako moćno. Lirički se zapravo radi o ličnoj priči Robert Mason-a, nešto nalik  legendarnoj Uncle Tom's Cabin. Na sedmom mestu nalazi se numera Faded koja je jedan mid-tempo melodični rok komad sa pevljivim refrenima. Nešto me ovi rifovi i sam vajb pesme vraćaju na neki Hanoi Rocks možda ukršten sa klasičnim Warrant trejdmarkom i unikatnim Mason-ovim vokalima. Nakon nje opet idemo na "faster" deo iz naziva albuma pošto je numera New Rebellion upravo to: brza hard rock cepačina koja ima sve potrebne atribute; u intermecu mi Mason malo zvuči i kao Myles Kennedy čak! Sa druge strane gitaristi Allen i Turner prosto kidaju. Odradili su perfektno svoj deo posla na albumu. Za jednu hard rock ploču u drugoj deceniji 21.veka ima tu i te kako zaniljivih i jakih gitarskih deonica.

Polako se približavamo i  poslednjem delu albuma. Tu nas na mestu broj devet čeka pesma Big Sandy koja je neverovatno privlačna da je ni vrlo smešni refren koji ide ovako:  "Big Sandy, Big Sandy, knew that your number would come in handy" , ni malo kvari već joj daje neki poseban šmek. A moram da dodam da me nekako podseća na album koji sam nedavno obrađivao na stranicama ovog sajta a to je album Stephen Pearcy-a pod nazivom Smash. U delovima gde mnoge ploče gube svoj pravac, Warrant-ovo novo izdanje ne posustaje ni za korak. Pesma Choose Your Fate je još jedna vrhunska hard rock stvar. Ovaj Robert Mason je iz pesme u pesmu sve bolji i sve zanimljiviji kao izvođač definitivno. A što se gitara tiče, ponovo imamo jedno malo hard rock remek delo Warrant dvojca koji čine Joey Allen i Erik Turner-a. E sada, ako album slušate na digitalnim platformama numera Let It Go biće vam poslednja a ukoliko ste nabavili CD ili nešto drugo, onda imate još jednu numeru kao bonus pod nazivom I Think I'll Just Stay Here And Drink. Prva pomenuta je onako klasičan glam pop komad u duhu nekadašnjih sličnih Warrant pesama. Ova poslednja sa druge strane kako joj i sam naziv kaže, totalna birtijska zajebantska rokačina koja je inače cover pesma a originalni izvođač je Merle Haggard. Nagrada za one koji se budu odlučili za čvrste kopije nosača zvuka.


Dakle da remiziramo - što bi reko Šojić. Pre svega, nisam verovao da će ovaj tekst biti ovoliko dug. Moram da priznam da me je LHF i više nego pozitivno iznenadio. Moja su očekivanja bila drastično manja od trenutka kada sam saznao da Warrant radi na novom albumu. Nisam ih ni nešto mnogo slušao u poslednjih par godina priznajem. Prethodni album Rockaholic me definitivno nije kupio, kao ni Born Again pre nejga. Ali eto došlo je vreme i da se to promeni definitivno. LHF je zasigurno najbolje ostvarenje Warrant-a iz post Jani Lane ere. Produkcijski perfektan (uzgred nisam ni znao da se Jeff Pilson bavi produkcijom), aranžmanski i idejno neverovatno privlačan i slušljiv. Kao što sam već rekao muzički su Warrant još uvek nezaustavljiva mašina. Što se Robert Mason-a tiče, čovek je odradio perfektan posao. Warrant je definitivno dobio novog frontmena i tekstopisca. Naravno to nije novo ali ako uporedimo sa prethodnim izdanjem, LHF je definitivno vrhunac njegovog rada sa ovim bendom. Sa druge strane ako LHF upoređujemo sa Jani Lane periodom; e tu bi se već svašta moglo reći, ali o tome možda nekom drugom prilikom. Urpavo to je verovatno i najveći problem grupe Warrant u današnje vreme. Ima dosta starih okorelih fanova kojima se ta promena ne sviđa ali šta da se radi. Jani Lane jednostavno više nije među živima i članovi benda su imali ili - ili situaciju. Ili da više nikada ne sviraju pod ovim imenom ili da nađu novog pevača i da krenu dalje. Mislim da su izabrali pravo rešenje. Toplo preporučujem da ovom izdanju date šansu bez obzira da li ste ljubitelji ove grupe ili niste. Visoko kvalitetan, pažljivo brušen i idejno bogat hard rock album sa vrhunskim muzičkim izvođenjem, i naravno neizostavnim glam šmekom, i više je nego dovoljno dobra preporuka da sve odjednom postane Louder, Harder and Faster!

Album poslušajte ovde


 


Maj 2017.godine                                                                                                                         Autor:JP

Ninja Musicology - muzički tribjut video igrici The Last Ninja

Muzika koju ljudi prvobitno nisu trebali da sviraju...


Poštovani čitaoci pred vama je jedno nesvakidašnje muzičko ostvarenje koje se ne viđa baš "svaki dan", i moram reći mi je velika  čast što mogu da vam ga na stranicama ovog sajta predstavim. Spremite se za jedan do sada neviđeni rock/metal muzički performans, supertalentovanog  norveškog gitariste Jarle H. Olsen-a. Ne, nije reč o još jednoj klasičnoj gitarskoj Satriani-Vai style ploči već o nečemu potpuno drugačijem. Da li ste se ikada pitali ko i kako pravi  sve te neverovatno zanimljive melodije iz video igara u kojima smo svi kao deca (mada i kao odrasli) uživali? Vratimo se malo u prošlost, tačnije u 1987.godinu u vreme kada je  Commodore 64 carovao i bio jedina video platforma za igranje. Na toj platformi, tada kao tinejdžer, Jarle H Olsen igrao je svoju omiljenu igricu pod nazivom The Last Ninja. Dvadesetak godina kasnije isti taj momak, "obrnuće" igricu ponovo, ali ovoga puta uz pomoć svoje gitare!


Jarle H. Olsen rodom je iz Bergena, predivnog kišnog grada, drugog po veličini u Norveškoj. Ovaj Bergenac (lokal patriotizam je u Norveškoj bitna stvar) važi za jednog od najtalentovanijih muzičara u svojoj zemllji ali i šire. Svojom virtuoznošću, talentom i nastupom on to i opravdava uprkos činjenici da se radi o jednom skromnom i jednostavnom momku, a ne nekoj svetskoj muzičkoj zvezdi. Jarleova muzička karijera je dosta duga i pored ovog projekta poznat je i po svojim Quadrasonic albumima, a na lokalnoj sceni i  kao član Iron Maiden Tribute benda Powerslaves, kao i tribjut bendova Metallica-e i Testament-a. Međutim, njegovo najveće ostvarenje je do sada, sa sigurnošću možemo reći, upravo već pomenuti  Ninja Musicology projekat zajedno sa pretećim bendom The Fastloaders. Prateći bend čine još i bubnjar i prekusionista Bjarte Helland i klavijaturista Kjetil Nossum (čita se Šetil ili Ćetil zavisno od dijalekta).

The Last Ninja je kao što već rekosmo video igrica koja je postojala na nekada neverovatnom čudu tehnike koje se zvalo Commodore 64. Stariji čitaoci će možda kojim slučajem i setiti te igrice dok mi mlađi koji nismo imali prilike da uživamo u njoj lepo možemo da vidimo o čemu se tu zapravo radi, gde drugo nego na Youtube-u. Možda, ali možda postoje još uvek one neke "spakovane" starinske igrice koje su mogle da se igraju na kompu preko emulatora. Instalirate neki opskurni fajl, molite se da ne zakačite virus i imate ih sve na kup. Zaboravih kako se to zvalo i da li još uvek postoji nešto slično, ali nije ni bitno. The Last Ninja je igrica arkadnog tipa (moje omiljene inače) gde vi kontrolišete nindžu prelazeći nivoe, koji naravno mora da bije sve redom. Sama igrica je imala tri dela, The Last Ninja I, II i III. Koliko delova toliko i cd-ova!

Ninja Musicology dakle predstavlja trostruko gitarsko rock/metal izdanje. Cilj svega ovoga bio je, po rečima samog autora, pokušaj da se kompletne muzičke teme sa igrice pretvore u "žive" muzičke trake i da im se unese unikatni rock/metal vajb. Zvuči neverovatno, ali Jarle je bez sumnje uspeo da ispuni svoj dečački san. Kompletno sva muzika, od samog početka kad se igrica pali, preko svih nivoa i bitki, pa do poslednjeg "game over", nalaze se na ova tri cd-a što je preko tri sata vrhunski odsvirane i snimljene muzike. E sad, vi zamislite koliko je vremena, truda i naravno znanja potrebno da se midi kompjuterska muzika prevede na rock/metal fazon i aranžira da tako i  zvuči. I pored toga što nije originalni kompozitor, Jarle je u potpunosti odradio ovaj tribut do svršenstva svake moguće note. Prvi album koji predstavlja prvi deo igrice počinje uvodnom temom u kojoj se mogu čuti zvuci tradicionlane azijske flaute koju je na albumu odsvirala Mira Thiruchelvam u sekvenci ili pesmi broj jedan pod nazivom Wastelands Loader. Nakon toga Jarle kreće sa svojom slajd gitarom. U narednoj numeri Wastelands priča kreće da se razvija u onom pravcu u kojem je sve prvobitno i bilo zamišljeno i to legato tapingom koji se kasnije sa ritam sekcijom i ostalim gitarama pretvara u pravi rock/metal uragan. Rekao bih da zvuči nešto nalik Buckethead-ovim radovima, s obzirom da i on sam gaji taj neki čudni sajber muzički stil. Do kraja ovog dela albuma sve pesme nose identične nazive kao na primer: The Palace Loader, a potom odmah sledi The Palace. Radi se naravno nivoima i prednivoima, upravo onako kako teče i sama igrica. Prvi deo ove trilogije ima najviše tog japanskog azijatskog prizvuka, gde pored gitara dominiraju i drugi nstrumenti kao što su sintisajzeri i već pomunta flauta. Rekao bih da je prvi deo neki nindža sajber rok/metal, ako se tako može nazvati.

Drugi album koji potiče od drugog dela igrice iz 1988.godine je za razliku od prvog više heavy u svakom smislu. Izgleda da su i sami stvaraoci igrice i njene muzike težili ka tome svojevremeno, što je dovelo do toga da se rearanžiranjem dobije jedna vrhunska gitarska heavy ploča. Jarle je inače na albumu odsvirao sve gitare, bas gitaru i neke deonice na klavijaturama. Pesme su takođe poređane po nazivima nivoa i prednivoa. Na ovom delu trilogije mogu se čuti svi Jarleovi muzički atributi koji variraju u nekoj  dreamteathar/satriani/vai/buckethead varijanti, ili bolje rečeno - njegovoj sveukupnoj muzičkoj svestranosti. Iz toga bez sumnje i proističe ovih sat vremena vrhunske gitarske virtuoznosti. Da recimo ne znate da se radi o muzici iz igrice i čujete neku od ovih pesama, malo bi bilo reći -  "fenomenalno", jer u svakom smislu te reči i jeste. Svaka pesma je potpuno slušljiva, čak i za slušaoce koji nisu ljubitelji gitarskih albuma, a kamo li za gitariste. Poslednja stvar na ovom delu albuma nosi naziv Final Battle, baš kao u igrici. Na trećoj ploči, koja je nešto kraća od prve dve, po igrici iz 1991.godine, mogu se čuti malo eksperimantalnije numere u smislu nekog blagog povratka na japanski rok kao iz prvog dela. Numere su dosta opuštenije i ambijentalnije nego one sa prva dva albuma koje su dosta energičnije i bržeeg tempa. Ovaj deo trilogije dolazi zapravo kao šlag na tortu za oputšanje nakon prve dve heavy guitar ludnice.


E sada naravno dolazi i vreme da podvučemo crtu. Po rečima samog autora, ovaj porjekat je rađen dugi niz godina, počevši negde od 2013.godine pa sve do 2016. Čitajući razne forume o igricama saznao sam da je zapravo vrlo popularno raditi remiksove starih igrica u današnje vreme. Međutim gotovo niko do sada nije uradio jedan pravi rock/metal remiks, sve do trenutka kada je upravo Ninja Musicology ugledao svetlost dana. To samo još jednom govori koliko je ovo delo grandiozno u svakom smislu reči. U razgovoru sa samim Jarleom saznao sam da je igricu zapravo i dalje moguće igrati, ukoliko imate Commodore 64 koji radi. Takođe muzika iz igrice je dostupna na nečemu što se zove SID, što predstavlja format muzičkih fajlova iz tog vremena. Takođe, bilo je tu problema i oko autorskih prava naravno. Ipak Jarle H. Olsen i The Fastloaders su našli načina da  prebrode sve te prepreke i uspeli u svojoj nameri. The Last Ninja dobio je svoje rokersko-metalsko oživljavanje obojeno neverovatnim muzičkim umećem i talentom, entuzijazmom, iskrenošću i posvećenošću jednog muzičkog čarobnjaka! Ovo fascinatno remek delo svakako zaslužuje mnogo veću popularnost i nadam se da će Jarle uspeti  da svetu  pokaže svoje "čudo" od albuma. Ili će u svet video igara ući rok muzika, ili obratno, da stare teme iz igrica dođu do svetskih rok visina. Za sada, Jarle je uspeo da kruniše ovaj svoj uspeh dvostrukim nastupom u čuvenom londonskom klubu Underworld u kojem je snimljen i DVD, kao i audio CD sa tog nastupa. Stvarno se nadam i bilo bi mi drago da ovaj projekat dođe do nivoa koji zaslužuje.  Jer budimo realni, svakog ljubitelja dobre gitarske muzike ovaj trostruki album ne bi trebalo da ostavi ravnodušnim, makar za početak; pa onda  možda čak i više nego obični solo gitarski albumi, koji po nekada umeju da budu dosadni. Veliki, veliki respekt Jarle na ovom remek delu!



Link na kome možete nabaviti album

Ninja Musicology

Jarle H. Olsen FB page

www.jarleholsen.com




Autor:JP
Maj 2017.godine


                   

3 u 1 Recenzija - Danko Jones, Dobermann & Niterain

Adrenalinska energija, visoko oktansko gorivo i bombastično prljavi rock


A sada nešto potpuno novo. Recenzija - tri u jedan. Za ovu priliku predstavljamo tri potpuno različita rok albuma koji ipak imaju nešto zajedničko, a to je čist, stoprocentni, energični rock 'n' roll. Zavalite se i uživajte uz neki napitak, neku kaficu možda. Može i one tri u jedan!



Danko Jones - Wild Cat (2017)

Mr Danko Jones i njegov istoimeni rok trio nam početkom ove godine isporučuju  novo, osmo po redu albumsko izdanje. Ova neumorna kanadska trojka već dve pune decenije praši svoj adrenalinsko-energični rokenrol širom planete i sa razlogom važe za jednu od najaktivnijih grupa na sceni. Danko Jones, gitarista i vokal, zatim John Calabrese - bass i Rich Knox-bubnjevi, na novom izdanju kao i na svim prethodnim, donose upravo ono što se od njih očekuje. Brzi gitarski rifovi izabrani od najboljeg iz hard rock i pank arsenala , precizna i tvrda ritam sekcija koja udara pravo "ispod kaiša", što je inače i naziv jednog od prethodnih albuma, i naravno pevljive i lako pamtljive melodije, glavno su oružje ovog energilnog tria.

Sa sigurnošću se može reći da je cela ova prethodna rečenica skupljena u prva tri i po minuta ovog albuma, tačnije u pesmi I Gotta Rock. Brzo, furiozno, melodično i šmekerski u Dankovom maniru. Potom ide My LIttle Rock n Roll koja je nešto više rokerskija od prethodne pank-rock numere, moglo bi se reći čak i prava pesma za žurke i za neko fino đuskanje. Inače Danko Jones je poznat po tome što se njegovi tekstovi i same pesme bave tematikom poput ove - slavljenje rokenrola onakvog kakav jeste i načina života koji to prati. A da, da ne zaboravimo naravno i  slavljenje "ljubavi"! Prosto ko pasulj. Going Out Tonight dokazuje upravo iznesenu tvrdnju u svom melodičnom "oooo" maniru, koji je zapravo još jedna od prepoznatljivosti ovog benda. Jedan od potencijalnih hitova svkako. Naredna You Are My Woman zvuči malo više kao neki Thin Lizzy, što je  moglo bi se reći blago koketiranje sa classic rock stvarima i zvuči potpuno prihvatljivo na prvo slušanje. Čak i Dankov glas zvuči totalno Lynnot-ovski, iako je ovaj ipak bio Irac.  Do It Every Night je svojevrsna oda onome što rock  bendovi inače  svako veče rade. Rock je slojevita stvar, nije to uvek samo uživanje i ova pesma govori o onoj drugoj strani i tereta koji takav način života nosi. Sledeća Let's Start Dancing svojom furioznošću i brzinom tera Danka da gotovo odrepuje a potonja Wild Cat dokazuje svu tu već pomenutu neumornost i energiju  ovog benda. Pesma zapravo zvuči kao da je mačka upravo popila par Red Bull-ova i počela da leprša  ili se pretvorila u podivljalog pantera. Nakon mačke koja je upravo dobila krila,  sledi i She Likes It sa veoma zanimljivim i  intenzivnim gitarskim rifovanjem, što dokazuje i drugu stranu talenta ovih momaka a to je njihovo izvrsno muziciranje. Poslednje tri pesme na albumu nastavljaju u istom pravcu kao i do sada. Prljava Succes In Bed je u totalnom KISS maniru, a to, nadam se, znate šta znači. Diamond Lady je još jedna Danko-energetic-adrenalized-ispod kaiša, a pritom uz sve to melodična stvar. Za kraj je ostavljena i pesma Revolution (But Then We Make Love)  po malo komične tematike gde ljudi bivaju prekinuti u vođenju ljubavi usled stvari koje ih muče, poput revolucija, globalnog zagrevanja itd.



Divlja mačka je, kao što možemo videti, album na kome nema  mnogo toga što će vas da vas iznenadi, ali hej, pa zar to upravo nije ono što Danko i njegov trio najbolje  rade. Možda je  za nijansu mekši od nekih prethodnih izdanja, ali svi potrebni derivati su i dalje tu. Energija, adrenalin, Red Bull, ritmovi koji udaraju nisko, melodije, horsko pevanje  i sve ono drugo što krasi ovaj bend. Današnja rock scena definitivno ne bi bila ista bez ove grupe. Danko Jones nas podseća kako je rock n roll po nekad jako prosta i efektna stvar. Čak šta više, uspeo je da nam svima podigne energiju do daske one daleke 2010.godine u BG Areni, pre nego što smo videli čudo večeri. Pevali smo svi u glas i skakali, baš onako kako i treba kad su gosn. Jones i njegov trio u pitanju. Pustite i rokajte!



Dobermann - Pure Breed (2017)


Sledeći album koji želim da vam predstavim u ovoj 3 u 1 priči je najnovije izdanje grupe Dobermann pod nazivom Pure Breed. Ovo je, bez lažne skromnosti, verovatno prvo pojavljinjae ovih momaka na stranicama domaćih sajtova i webzina i zbog toga mi je zapravo velika čast da o njima pišem. Dobermann je italijanski rok trio kojeg čine pevač i basista Paul Del Bello, gitarista Valerio Mohicano i bubnjar Antonio Burzotta.  Sama imena verovatno ništa ne znače bar za sada, ali ako vam kažem da je frontmen grupe Paul Del Bello  svirao u našoj zemlji,  možda se neki od vas i prisete. Paul je naime bio član benda koji je predvodio legendarni underground američki glam gitarista Adam Bomb (nesuđeni gitarista Gunsa i Kiss-a) i koji je zabeležio jedan nasup u Beogradu a drugi u Nišu negde u rano proleće 2010.godine. Na veliku žalost beogradski SKC je bio potpuno prazan, svega par čoveka, dok se u Nišu u klubu "Jebaga" (koji naravno više ne postoji), skupilo oko četrdesetak ljudi. Šta reći osim da je i gostovanje jednog Steven Adler-a 2006.godine moralo da bude otkazano, a gde onda u toj konstelaciji odnosa Adam Bomb? On je na kraju ipak došao i održao dva koncerta a mi koji smo bili imali smo pred sobom "hollywood u malom", pirotehniku, paljenje gitare u malom prostoru i bljuvanje vatre čak. Tako smo i upoznali Paul-a.

Dakle basista Paul Del Bello i njegov bend Dobermann su tu negde na sličnom muzičkom tragu. Vidi se da je čovek ispekao zanat prelazeći gotovo celu planetu, i to u kombiju, svirajući po raznim klubovima i rupčagama. Muzika grupe Dobermann se stoga može opisati kao visoko oktanski, pravi pravcati, prljavi  rock n roll, godinama kalemnjen iz već pomenutih belosvetskih "rupčaga". Nema tu ničega ektravagantnog, niti bilo kakvog foliranja. To je jednostavno classic/hard/modren rock škola iz srca i bez mnogo filozofiranja. Na albumu, koji je inače četvrto izdanje benda, nalazi se 10 pesama od kojih prva SPNC predstavlja jedan i po minut introa. War Thunder, koja  kreće odmah potom, pesma koja je koja je  isto tako moćna kao što kaže i njen naziv. Ovo je stvar koja će vas sigurno naterati na neki "air guitar" ili "headbang". Melodični i pevljivi refreni daju joj još više na privlačnosti a i dokaz su odličnih  Paul-ovih vokalnih sposobnosti. Odmah nakon nje kreće i rif iz Taking In The Outtakes. Još jedna stvar koja će zadovoljiti svakog ljubitelja ljutog hard rock-a. Na trećoj numeri Radioactive imamo i gostovanje jednog  poznatog i velikog imena. U pitanju je Ron Bumblefoot Thal koji je odsvirao opako dobar solo u ovoj pesmi. Čevtvrta po redu pesma   Pure Breed, po kojoj i album nosi naziv, je još jedna klasična visoko oktanska rock n roll stvar.  Na petom mestu je možda i najzanimljivija pesma na albumu. Ako ste ikada imali bend i u njemu imali probleme sa bubnjarima, pronaćićete se u ovoj pesmi definitivno. Pesma nosi jednostavan naziv:  I Fucking Hate Drummers. Mora da je Paul baš kuburio sa bubnjarima kada je ovako nešto napisao. Do kraja album imamo po malo pankersku I Need  A Holiday, garažnu Stuck In Trafic. Poslednje dve Hometown i Magic Mountain su nešto slabijeg inteziteta ali su i svakako slušljive.



Uprkos nešto slabijim završnim pesmama ovo je i više nego solidno izdanje grupe Dobermann. Pure Breed je dokaz da još uvek postoje ljudi koji rock n roll sviraju iz srca ali i da Italijani i te kako umeju da rokaju. Ovih 36 minuta prljavog, bučnog , ogoljenog i  himničnog muzicrianja, vam sigurno neće škoditi i potsetiće vas na slavne dane ove muzike. Definitivno preporučujem svakome ko je i dalje željan dobre i dosledne rock svirke. Zapravo ovaj bend bi trebalo videti uživo, a s obzirom da su i sami ekstremno aktivni, ne bi me začudilo da zasviraju i kod nas. Samo naravno, da ne prođu kao Adam Bomb pre sedam godina, to kažem iz najbolje namere, jer ovi momci to svakako ne zaslužuju. Možete ih naći na svim digitalnim platformama kao i na tjubu.




Niterain - Vendetta (2016)


Za kraj ove trostruke recenzije predstavljamo i jedan norveški sleaze/glam bend. Ova četvoročlana ekipa iz glavnog grada ove skandinavske zemlje nedavno je "izbacila" svoj drugi album po redu pod nazivom Vendetta. Radi se o relativno mladom bendu koji je svoj muzički status gradio strpljivo i  udarnički, baš kao i prethodna dva benda iz ove recenzije, što je samo još jedna od stvari koja ih povezuje. Niterrain je za sada, može se reći, najaktivniji i to pre svega u Skandinaviji ali i u SAD. Već drugu godinu za redom učesnici su renomiranog muzičkog festivala Rocklahoma, gde će i ovoga puta deliti binu sa nekim od najvećih bendova iz ovog žanra kome i sami pripadaju. Ako dodamo i Sweden Rock Fest, odnosno Norway Rock Fest i druge poznatije evropske festivale zajedno sa par američkih turneja, možemo definitivno zaključiti da se radi o vrlu uspešnom bendu koji pronalazi svoju publiku širom sveta u ovom po malo zapostavljenom žanru. Bend čine pevač Sebastian Tvedtnes, gitarista Adrian Persen, basista Frank Karlsen i bubnjar Morten Garberg. 

Muzički Niterrain predstavlja upravo ono što se iz samog imena benda, njihovog izgleda i prvih uvodnih nota bilo koje njihove pesme, može zaključiti. Tipičan bombastični glam/sleaze rock band sa "nabujale" skandinavske, nove glam rock scene. Tu primat imaju pre svega švedski bendovi, a Niterrain je  svakako jedan od  najboljih pririmeraka iz komšijske države. Drugi album Vendetta donosi 11 pesama i na njemu se može čuti sve ono što je krasilo ovaj nekada popularni muzički pravac. Koristim reč "nekad" sa razlogom. Naime, u moru modernih (ali retko kada uspešnih) glam rock bendova, Niterrain se, bar u nekim nijansama, izdvaja upravo po tome što je to što oni sviraju   glam/sleaze iz korena, onako kako se radilo osamdesetih. Malo Motley-a, malo Gunsa, malo Ratt-a i to sve na skandinavski način. Pesme poput uvodne Lost And Wasted i Come Out učiniće vam se kao da svira Motley tamo negde 85e. Ili recimo, isto tako i  "ratt-ovske" Something Aint Right  i One More Time. Ima tu i nekih hard rock komada koji malo vuku na Gunse kao recimo #1 Bad Boy (verovatno i najbolja pesma), Rock N RollElectric i druge. Pevač Sebastian Tvedtnes na momente podseća na nekog ranog Vince Niel-a dok gitarista Adrian Persen puca iz svog mogućeg oružja prebogatog sleaze/glam arsenala. Ako niste ljubitelji ovog pravca slobodno preskočite. Ako ste pak željni malo glemerske, bombastične, himnične, cepačke i drske nostalgije, onda je ovo prava stvar za vas. Uživo su takođe odlični i prave dobru atmosferu, čemu sam se i sam uverio na jednom njihovom nastupu od pre dve godine.





To bi bilo sve u ovoj provoj 3 u 1 recenziji. Dakle imali smo jedan adrenalizovano-energični pank rock album, jedan visoko oktsanski hard rock i jedan bombastično-prljavi sleaze/glam. Ono što ih sve povezuje: u osnovi čist r'n'r na tri slična ali i potpuno različita naćina. Ako vam se kafa ohladila možete preći na slušanje!


Danko Jones FB page

Dobermann FB Page

Niterrain FB page



maj 2017.godine                                                                                           Autor: JP

Stephen Pearcy - Smash (2017)

Solo album frontmena grupe Ratt

Da je rok muzika nešto večno i nepromenjivo možda najbolje pokazuju grupe i muzičari iz nekih prethodnih decenija, recimo osamdesetih. Jedan od njih je svakako i Stephen Pearcy, pevač legendarne grupe RATT, jedne od prvih grupa ovog  žanra, odnosno rodonačelnika pod-žanra nešto kasnije etabliranog kao glam/sleaze/ ili hair metal. RATT su uz Van Halen, Motley Crue i Quiet Riot definitivno bili jedni od očeva osnivača losanđeleske glam/sleaze scene. Ipak, za razliku od prve dve pomenute grupe koje su dostigle  one najviše instance uspeha i slave, RATT je bio jedan od bendova koji je nezasluženo bio na stepeniku niže, na tim nevidljivim ali ipak realnim lestvicama. Međutim, trideset i nešto godina kasnije i RATT i Stephen Pearcy su još uvek prisutni na sceni. Ljudi poput njega, zajedno sa grupama iz kojih dolaze,   jednostavno ne odustaju i nakon svih uspeha i padova još uvek su aktivni i svake godine nas po neko od njih obraduje nečim novim. Jednom rečju oni su neuništtivi baš kao i njihovo zaveštanje iz osmadesetih.


Stephen Pearcy, ili ti "RATT bastard himself", kako je sam sebe jednom prozvao, donosi nam svoj četvrti studijski album pod nazivom Smash. Radi se naravno o solo albumu ali koliko god pričali o njemu ne možemo a da ne pomenemo i grupu RATT, bez koje ovaj čovek ne bi ni bio predmet intersovanja ne samo ove priče, već uopšte. Ova grupa se trenutno nalazi u vrlo delikatnoj situaciji. Naime, postoje dve grupe sa istim imenom koje se potpisuju i nastupaju kao RATT.  Jednu koju vodi bubnjar Bobby Blotzer i druga koja se ponovo okupila u kojoj je pored Pearcy-a, gitarista osnivač Warren DeMartini, legendarni prvi basista Johan Crucier i bivši gitarista Quiet Riot-a i poslednje prave postave RATT iz doba albuma Infestation, koji je ujedno i poslednji album grupe iz 2010.godine, Carlos Cavazo. Igleda da pravnu bitku dobija upravo ovaj drugi tim ali o tome ćemo nešto kasnije. 

U jeku tog dvoboja dakle,  Stephen Pearcy  "izbacuje" već pomenuto solo izdanje. Na njemu se nalazi 13 pesama i u njihovom stvaranju i snimanju nije učestvovao niko od ostalih RATT-ovaca. Sa potpuno drugačijom ekipom Pearcy je uradio, po svemu sudeći, svoj najbolji solo album do sada. Album otvaraju sintisajzeri u pesmi I Know I Am Crazy koja se potpuno razlikuje od ostatka albuma po svom prizvuku i verovatno je i jedna od najboljih na celoj ploči. Mračni rifovi na gitarama i nešto drugačiji Pearcy-ev vokal, barem od onoga po čemu ga znamo, daju joj tu neku privlačno mračnu unikatnost. Nakon nje ide Ten Miles Wide, koja je čist RATT komad sa rifovima koje kao da su odsvirali DeMartini i pokojni Robin Crosby. Pearcy-ev vokal se vraća u onaj prepoznatljivi "pacovski" sleaze ton. Shut Me Baby na poziciji broj tri je sa druge strane jedan dobar zeppelinovski old school pokušaj . Sledeće dve Dead Roses i Lollipop su nešto energičnije i modernije, s tim da ova druga već vuče malo na neke prethodne Pearcy-eve solo komade sa izvesnom dozom komičnosti u samim tekstovima. Šesta Hit Me With The Bullet je u sličnom maniru ali sledeća Rain već malo ulazi u neku drugačiju melodičnu zonu sa zanimljivim klavirskim završetkom, heavy rifovima i "velikim" (pevljivim) rifrenima. Jedna od zanimljivijih pesama svakako, u kojoj je oseća i želja za eksperimentisanjem, što je svakom slučaju interesantno. Naredna I Want To Much bi se takođe mogla naći na nekon RATT albumu, dok deveta po redu What Do Ya Think skreće album sa teških i energičnih rifova i u potpunom akustičnom maniru, po malo aerosmitovskom, i pravi dobar balans za poslednji deo ove ploče. A taj deo otvara Jamie, klasičan RATT rif i manir, odlična stvar koju bi iskreno više voleo da sam čuo na sledećem albumu ovog  benda, no nema veze može i ovako. Mada mora se priznati da su gitaristi Erik Ferentinos i Frenk Wisley odradili odličan posao što se samih gitara tiče. Pretposlednje dve I Cant Take It i Passion Infinity su bez inznenađenja, s tim što je ova druga dosta brža ako ne i najbrža pesma na albumu. Za sam kraj  albuma Pearcy nam je ostavio jednu veoma prijatnu baladu koja ne tera na povraćanje kao mnoge druge slične pesme. Ima i u njoj nečeg zeppelinovskog definitivno. 





Kada se sve sumira na kraju, dobija se jedna vrlo solidna rock ploča. Malo RATT-a, malo klasičnog rocka, po neki rif u stilu Zeppelina i to je to. Solo ploče su retko kada zanimljive u meri u kojoj su to i bendska izdanja, međutim uvek se na njima može naći po nešto što izmamljuje znatiželju ljubitelja urpavo tog  benda (ili više njih) iz kojeg dolazi sam autor. Ono što ovu ploču krasi je pre svega Pearcy-ev vokal, koji složićemo se uživo ne zvuči baš najbolje poslednjih godina. Na ovom albumu otpevao je nekoliko pesama u drugačijem maniru i možda je time i sam sebi pronašao novi put za u buduće. Drugo, ove "ratovske" pesme, kako sam ih nazvao, pdokazuju da Pearcy još uvek nije rekao svoje, što se tog benda tiče. A kada na to dodamo i DeMartinija i ostale, možemo samo da se zavalimo i da čekamo novo izdanje grupe RATT, koje će sigurno kad tad ugledati svetlost dana. Poslednji album Infestation bio je, na primer,  nešto najbolje što je RATT uradio još od početka devedesetih. Ova solo ploča je u tom smislu dobra uvertira za ono što od njih možemo da očekujemo. Na kraju još i da kažem nešto oko spora oko imena i prava na bend. Čini se da je Bobby Blotzer izgubio trku, definitivno. Originalni bubnjar sa gomilom nepoznatih lica ili pevač, gitarista i basista iz prve postave? Pa i više je nego jasno ko je tu pravi RATT, koji je upravo ovih dana krenuo na turneju!


Stephen Pearcy FB Page


Album poslušajte ovde





maj 2017.godine                                                                                                 Autor: JP